7 Srba koji su 1848. stvarali Vojvodinu
Foto: Profimedia

Da se ne zaboravi

7 Srba koji su 1848. stvarali Vojvodinu

Društvo -
Znameniti ljudi kojima dugujemo zahvalnost za formiranje srpske pokrajine

1. Početak bune: Isidor Nikolić

Studirao je filozofiju i prava u Segedinu, Pečuju i Pešti, a onda stupio u državnu službuOd 16. veka pa nadalje različiti mali narodi države, u strahu od Turaka, prilazili su Austriji. A kad je Osmansko carstvo početkom 19. veka oslabilo, u tim se narodima probudila nacionalna svest i javile su se težnje da se stvore nacionalne države. Do prave eksplozije ovih zahteva došlo je 1848, kad se u Francuskoj u februaru te godine desila revolucija i kad je monarhija zamenjena republikom. Nemci su održali svoj kongres ujedinjenja, a i Mađari su istakli svoje nacionalne zahteve.Narodna gardaDigli su se i Srbi. Bez ikakvog unapred spremljenog plana i bez prethodne organizacije, oni su 10. marta 1848. stupili u akciju: u Zemunu i Pančevu formirana je narodna garda i zbačene su opštinske vlasti na čijem su čelu stajali Nemci. Pančevo je proglasilo spajanje sa Ugarskom, a pobunjenici u Zemunu nosili su mađarsku zastavu.Narodni odbor Srba, kojem je predsedavao Isidor Nikolić, doneo je u Budimu 6. marta svoje zaključke, od kojih je prvi bio ovaj: “Srblji priznaju mađarsku narodnost i diplomatičko dostoinstvo mađarskog jezika u Ungariji, ali zahtevaju da se njiova narodnost prizna i slobodno upotrebljavanje jezika njinog u svim njinim delima i savetovanjma zakonom utvrdi.” Ovaj dokument sadržao je i sledeći poklič: “Kralju vernost, otečestvu svaku žertvu, Mađarima bratsku ljubav!”Ali Mađari su vrlo brzo izraze te ljubavi odbili!Isidor Nikolić rođen je 1806. godine u Srbobranu, u staroj plemićkoj porodici. Studirao je filozofiju i prava u Segedinu, Pečuju i Pešti, a onda stupio u državnu službu. I pre 1848. godine bio je poslanik na crkveno-narodnim saborima i aktivan u srpskom nacionalnom pokretu.Nakon propasti srpske revolucije 1848-49. godine, Isidor Nikolić bio je imenovan za vrhovnog župana u Bačkoj i Torontalskoj županiji i Vršačkom okrugu. Kao posledica ratnih dejstava i sloma revolucije javili su se u Vojvodini nemaština i glad, a situaciju je još pogoršalo širenje stočne kuge, kao i dodatni nameti za izdržavanje carsko-kraljevske vojske. Stanovništvo je masovno umiralo. Nikolić je iskoristio svoj položaj velikog župana da, bez traženja saglasnosti od vlade i cara, o državnom trošku nabavi i dostavi narodu velike količine hrane i žita. Izdejstvovao je obnavljanje oko 18.000 porušenih kuća i nekoliko crkava.Ktitor pravoslavne crkveI sam je bio ktitor pravoslavne crkve u Srbobranu, a deo sredstava obezbedio je od austrijskog cara Franje Josifa Prvog, koji mu je bio lični prijatelj.U 47. godini otišao je u penziju s visokog državnog položaja, i posvetio se književnosti, a neke njegove rukopise objavila je Matica srpska, čiji je počasni član bio.Istorija ga pamti kao pojedinca koji je dao značajan doprinos stremljenju srpskog naroda u Ugarskoj ka slobodi i nacionalnim pravima.Umro je 1862. godine.2. Mađarski mač za Srbe: Ðorđe StratimirovićU srpsko-turskom ratu 1875. stavio se na raspolaganje srpskoj vladi, ali je osumnjičen da radi za interese Austrije, pa je morao da napusti SrbijuMađari nisu imali simpatija za izlive srpske ljubavi. Zahtevi Srba kosili su se s planom o jedinstvenoj Mađarskoj, pa je brzo došlo i do otvorenog sukoba. Kad mu je deputacija novosadske opštine iznela zahteve o slobodnoj upotrebi srpskog jezika, autonomiji crkve i škole i ustanovljenju svog narodnog sabora, Lajoš Košut ih je odbio.Najviše što je mogao da im kaže bilo je da “ne treba tražiti zajemčivanje posebnih prava, pošto ih niko neće ugrožavati”. Poučeni ranijim iskustvom, Srbi su insistirali na čvrstim garancijama, a mladi, plahoviti i ambiciozni Đorđe Stratimirović, glavni organizator narodne garde među Srbima, doviknuo je Košutu da Srbi svoje zahteve mogu da ostvare i uz nečiju drugu pomoć. Na ovo je Lajoš Košut razdraženo uzvratio da bi to bila veleizdaja i da, ako je tako, “samo mač može rešavati spor između Srba i Mađara”.Đorđe Stratimirović, komandant srpske vojske u pobuni 1848. godine, rođen je 1822. u Novom Sadu, u uglednoj porodici - rođeni stric mu je bio čuveni mitropolit Stefan Stratimirović. Posle školovanja na Vojnoj akademiji kao potporučnik je služio u austrijskoj vojsci u Italiji, ali je brzo napustio vojnu službu. Uniformu je skinuo 1843. zbog ženidbe sa Majom, ćerkom spahije Zake, koju je oteo jer su se jedno drugom obećali pre nego što je otišao u Italiju. Rastrzana između muža, komandanta srpske vojske, i rođenog brata Stevana, koji se, mada Srbin, priklonio Mađarima, ona je 1848. godine presvisla od tuge. Kad je Đorđe u drugom braku dobio ćerku, ona je ponela Majino ime. Venčani kum i veliki prijatelj bio mu je knez Mihailo Obrenović.Skupština u Sremskim KarlovcimaNa skupštini u Sremskim Karlovcima 1848. godine, gde je zastupao Kulpin, Đorđe Stratimirović izabran je za predsednika Glavnog odbora naroda srpskog, koji je trebalo da rukovodi ustankom. Primajući dužnost on je rekao da se “ukorenjeno bivše zlo samo sa mačem u hrabroj srbskoj desnici može iskoreniti”. To je bilo otvoreno gaženje u bunu. U prvom delu sukoba vodio je sve vojne poslove, pa je tako 12. juna 1848. do nogu potukao i zloglasnu regimentu “Dom Migel”, koja je napala Sremske Karlovce s namerom da srpski pokret uništi u začetku. Izvojevao je i pobede kod Sentomaša, koji će upravo posle toga postati Srbobran, pa kod Temerina, Ečke, Aradca, Velikog Jarka, Kaća, Budisave... Petar Petrović Njegoš sa Cetinja mu je 1848. poslao tadašnje najviše crnogorsko odlikovanje - Zlatnu medalju Obilića. Došao je u sukob sa ostalim vođama bune, u prvom redu s patrijarhom Josifom Rajačićem, pa mu je oduzeta komanda.Slom revolucijeStratimirović je posle sloma revolucije 1849. stupio ponovo u austrijsku vojsku i stigao do čina general-majora. Penzionisan je 1859, ali je u nekoliko mahova vršio diplomatske misije za Austriju u Crnoj Gori, na Krfu, u Epiru, Srbiji i Italiji.U srpsko-turskom ratu 1875. stavio se na raspolaganje srpskoj vladi, ali je osumnjičen da radi za interese Austrije, pa je morao da napusti Srbiju.Posle 1877. godine povukao se iz javnog života i iz Novog Sada preselio u Beč, gde je živeo povučeno sve do smrti 1908. godine. Napisao je knjigu “Uspomene”.

KARIJERAStratimirović je posle sloma revolucije 1849. stupio ponovo u austrijsku vojsku i stigao do čina general-majora

3. Proglašenje Vojvodine: Josif Rajačić Prekinuo studije zbog Napoleona Revolucionarni patrijarh

ILIJAJosif Rajačić rodio se 1785. godine u porodici pravoslavnog sveštenika u Lici, u Hrvatskoj. Njegovo svetovno ime bilo je Ilija

4. Bratimljenje Srba i Hrvata: Svetozar MiletićRođen je 1826. godine kao najstariji od sedmoro dece u siromašnoj obućarskoj porodiciSrbi su u Hrvatima videli svoje prirodne saveznike. Traženo je uspostavljanje zajedničke skupštine Srba i Hrvata, u kojoj bi hrvatski ban bio predsednik, a srpski vojvoda potpredsednik.Na putu u Beč, gde je od cara hteo da traži priznavanje odluka Majske skupštine, patrijarh Rajačić zadržao se u Zagrebu. Skupština hrvatskog naroda, Sabor, nije mogla da se konstituiše jer novimenovani ban i predsednik Sabora baron Josif Jelačić nije bio položio zakletvu, pošto je katolički nadbiskup pobegao. Narod je zahtevao od patrijarha Rajačića da izvrši postavljenje bana, što je ovaj i učinio - ustoličio je Jelačića i blagoslovio ga svojim krstom. Ostalo je zabeleženo da ih je masa na rukama nosila puna dva kilometra do Crkve Svetog Marka u Zagrebu. Hrvatski sabor je tada doneo deklaraciju da “Hrvati i Srbi, istorodna braća, imaju u Hrvatskoj ista prava imati”.Vezama s Hrvatima sve vreme trajanja revolucije poklanjana je posebna pažnja, pa je Rajačić u Zagreb poslao Svetozara Miletića, da tamo agituje za stvar Srpske Vojvodine.Povratak u Bačku iz PešteSvetozar Miletić rođen je 1826. godine kao najstariji od sedmoro dece u siromašnoj obućarskoj porodici. Zahvaljujući pomoći bogatih Srba, pohađao je Srpsku pravoslavnu veliku gimnaziju u Novom Sadu, a ostalo je zabeleženo da je bio “najbolji đak koga je gimnazija ikada imala”. Izbijanje nemira 1848. godine zatiče ga u Pešti, i on se vraća u rodnu Bačku.Svetozar Miletić zvoni na uzbunu u čuruškoj crkvi i poziva narod u borbu protiv Mađara, koji nameću svoj jezik i guše slovensku narodnost. Mađarske vlasti ga proganjaju, ali ga narod štiti od hapšenja, i on preko Sremskih Karlovaca odlazi u Beograd, gde neuspešno nagovara srpsku vladu da krene u rat protiv Turaka, te da tako započne opšte srpski ustanak na Balkanu.Hrvatska podrška samo parolamaVraća se u Sremske Karlovce na Majsku skupštinu, koja ga bira za člana Glavnog odbora, a patrijarh Rajačić šalje ga u Zagreb. Koliko zato što su mu važne veze s Hrvatima, toliko i da Miletića zbog radikalnog nacionalnog stava skloni iz centra zbivanja.Svetozar Miletić dva meseca je boravio u Zagrebu, ali Hrvati se u podršci nisu makli dalje od parola. On se vraća u Vojvodinu i, razočaran, povlači u rodni Mošorin.Naredne godine, kad buna propadne, zahvaljujući bogatoj stipendiji kneza Mihaila Obrenovića nastavlja studije u Beču. U Novom Sadu otvara advokatsku kancelariju 1856. godine i nastavlja borbu s Mađarima za prava Srba. Biran je za gradonačelnika Novog Sada i sa tog položaja proglašava srpski jezik zvaničnim. Pokreće i uređuje Zastavu, najuticajniji dnevni list kod Srba u Austrougarskoj, i osniva Srpsku narodnu slobodoumnu stranku - prvi organizovani nacionalni pokret kod Srba u Habzburškoj monarhiji. Mađarske vlasti zatvarale su ga u više navrata, a zbog maltretiranja na robiji u 50. godini života psihički je oboleo. Narednih četvrt veka bolovao je i nije se uključivao u politički život.Umro je 1901. godine.

SAVEZNICITraženo je uspostavljanje zajedničke skupštine Srba i Hrvata, u kojoj bi hrvatski ban bio predsednik, a srpski vojvoda potpredsednik

5. Matija BanU Zagrebu se želelo da se ne cepa narodna snaga, nego da Srbi i Hrvati idu zajednički protiv MađaraPobunjeni Srbi u Vojvodini nadali su se pomoći iz Srbije, a neki su smatrali da treba iskoristiti priliku i izvesti ujedinjenje sa obe strane Save i Dunava. Svoju šansu video je i Miloš Obrenović, koji je devet godina ranije svrgnut s vlasti i od tada lutao Evropom. On je preko poverljivih osoba nudio svoje usluge Mađarima, ali je tražio da ga priznaju kao srpskog despota.U samoj Srbiji postojale su dve struje: jedna, predvođena liderom opozicije Tomom Vučićem Perišićem, koji nije krio netrpeljivost prema Prečanima, bila je za nemešanje, dok je ministar unutrašnjih poslova Garašanin bio za akciju. Knez Aleksandar Karađorđević, koji je tada vladao Srbijom, bio je neodlučan sve dok nije saznao da se Miloš Obrenović sprema da ode u Srem među pobunjenike. Tada je dozvolio da se iz Srbije upute dobrovoljci u Vojvodinu.Srbin katoličke vereVelika očekivanja imali su i Hrvati. Vladimir Ćorović piše: “Kod Hrvata želela se saradnja sa Srbijom radi moralne pomoći i zato što se znalo da će Srbi iz Vojvodine postupiti onako kako im se bude preporučivalo iz Beograda. A u Zagrebu se želelo da se ne cepa narodna snaga, nego da Srbi i Hrvati idu zajednički protiv Mađara.”Ban Jelačić slao je u Beograd svog izaslanika da se utanače budući odnosi između Hrvatske i Slavonije s jedne, i Srbije i Vojvodine s druge strane.U Vojvodinu su prelazili iz Beograda zagovornici ujedinjenja, a najglasniji agitator među njima bio je Matija Ban. On je krstario po Sremu, išao je u Novi Sad, Zagreb i Zadar, i govorio da treba izvući, u tom mutnom vremenu, što više koristi za srpsku stvar, ali u isto vreme raditi i u sporazumu sa Hrvatima.Ovaj Srbin katoličke vere iz Dubrovnika rođen je 1818. godine. Sa osamnaest godina stupio je u franjevački red, ali je ubrzo iz njega otišao. U 21. godini putuje u Carigrad i Brusu, gde je pohađao elitnu vojnu školu. U Turskoj je kupio i veliko imanje... Takav obrt u životu ovog sina dubrovačkog berberina neki istoričari tumače Banovom vezom s masonima i ulaskom u špijunsku mrežu poljskog grofa Adama Čartotijskog, koji je nastojao da uz pomoć Francuske i Engleske suzbije uticaj Rusije.Vaspitač Karađorđevićeve ćerkeMatija Ban je 1844. došao u Beograd, gde postaje vaspitač kćeri kneza Aleksandra Karađorđevića - za šta mu je, uostalom, bila potrebna preporuka s nekog visokog mesta, pošto se u pedagoškom radu do tada nije mnogo isticao.Docnije je bio šef pres-biroa i vodio je poslove nacionalne propagande. Autor je mnogih drama s nacionalno-romantičnim sadržajem. Mesto u Beogradu gde je imao imanje i kuću danas nosi naziv Banovo brdo.Matija Ban bio je vatreni zagovornik nacionalnog ujedinjenja i oslobođenja Južnih Slovena. Srbi, Hrvati i Bugari, po njemu, trebalo bi da žive u jednoj federalnoj državi, u kojoj bi Srbija imala ulogu kolovođe. Granice ove države išle bi od Trsta do Sofije, a u njoj bi se našle i Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Stara Srbija, severna Albanija, Boka kotorska, Dalmacija...Umro je u Beogradu 1903. godine. On je 1848. godine izmislio reč “četnik” da bi označio gerilce u Grbaljskoj buni.

OD TRSTA DO SOFIJEMatija Ban bio je vatreni zagovornik nacionalnog ujedinjenja i oslobođenja Južnih Slovena. Srbi, Hrvati i Bugari, po njemu, trebalo bi da žive u jednoj federalnoj državi, u kojoj bi Srbija imala ulogu kolovođe

6. Stevan Knićanin Ustanak preko novina Prvi vojvoda posle Vučića

KNIĆANINIstakao se u bitkama kod Pančeva i Vršca, a pročuo se zbog svoje neustrašivosti. Knićaninov pogreb je bio događaj retko viđen u Beogradu. Ceremoniji su prisustvovali knez Aleksandar i kneginja Persida Karađorđević

7. Stevan ŠupljikacIako je proglašen vojvodom, nije hteo da se prihvati dužnosti bez odobrenja cara Franje JosifaIako ga je Majska skupština izglasala za vojvodu, austrijski oficir Stevan Šupljikac nije želeo da se prihvati dužnosti bez carevog odobrenja. A ono nije stizalo jer je Beč pokušavao da se nagodi s Mađarima. I tek kad je Austrija shvatila da do takve nagodbe neće doći, Šupljikac je iz Italije, gde je bio na zadatku, upućen u Srbiju.U Sremske Karlovce je došao tek 6. oktobra 1848. Zatekao je preko 20.000 slabo naoružanih vojnika bez uniformi i bez dovoljno oficira. Posvetio se uređenju jedinica, ali je već 15. decembra te godine u Pančevu umro od srčanog udara.U novembru te godine na bečkom prestolu došlo je do smene: mlakog Ferdinanda smenio je mlad i odlučan Franja Josif. Da bi Srbe pridobio za sebe protiv Mađara, on je izjavio da prihvata srpske zahteve, ali je njihovo sprovođenje u delo ostalo na drugom štapu.Nemilosrdni ratDa ne bi ratovali na dva fronta, sada su se Srbima obratili i Mađari, nudeći im sporazum. Međutim, ruski car je od početka odlučno bio protiv Lajoša Košuta, pa je izvršio pritisak na Beograd da se od svakog dogovora s Mađarima odustane. Počeo je nemilosrdan rat.U prvi mah srpska vojska beležila je uspehe protiv Mađara. Tokom ofanzive u januaru 1849. pod svoju kontrolu stavila je veći deo teritorije proklamovanih granica Srpske Vojvodine. Njeno napredovanje na sever zaustavljeno je početkom marta u bici kod Kaponje, blizu Subotice. Tu je srpska vojska od oko 4.000 vojnika poražena od četiri puta brojnijih mađarskih snaga.Malo zatim usledila je kontraofanziva Mađara, u kojoj je srpski pokret u Bačkoj i Banatu gotovo uništen. Srbi su gubili mesto za mestom, a poslednji otpor pružali su Stratimirović i Knićanin. Mađarska vojska s Petrovaradinske tvrđave je 12. juna gotovo sravnila sa zemljom Novi Sad. Srpski pokret je praktično ugušen.Intervencija carske RusijeMađari, međutim, nisu dugo uživali u pobedi: u sukob se 1. avgusta 1849. uključila ruska carska vojska i nanela im totalni poraz. Većina mađarskih zapovednika je streljana, a Lajoš Košut je pobegao iz Ugarske prvo u američku državu Ajovu, zatim u Tursku, i na kraju u Italiju, gde je doživeo duboku starost. U Turskoj mu se pridružila žena, kojoj je u tome pomogao Ilija Garašanin.Car Franja Josif je 18. novembra 1849. proglasio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat, sa sedištem u Temišvaru, u kojem su Srbi činili manjinu.Borba za nacionalna prava nastavljena je u decenijama koje su dolazile.Stevan Šupljikac rođen je 1786. godine u Petrinji, današnjoj Hrvatskoj, u porodici austrijskog oficira. To je odlučilo da se i on posveti vojničkom pozivu iako je završio studije filozofije.Služio je u austrijskoj, pa u francuskoj vojsci, gde je bio ađutant Napoleonovog maršala Marmona. Zbog junaštva pokazanog u pohodu Francuza na Rusiju 1812. godine, Napoleon ga je odlikovao Legijom časti. Šupljikac je prvi Srbin koji je dobio ovaj orden.Ponovo je primljen u austrijsku vojsku 1814. godine, i u njoj ostao naredne tri decenije, do revolucije 1848. godine.Sahranjen je u fruškogorskom manastiru Krušedolu, pored despota Đurđa Brankovića.

ŠUPLJIKACZbog junaštva pokazanog u pohodu Francuza na Rusiju 1812. godine, Napoleon ga je odlikovao Legijom časti. Šupljikac je prvi Srbin koji je dobio ovaj orden

Sledeće subote: Poznati Srbi koji su ležali u zatvoru

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track