OVO JE BRATSKO GROBLJE U SEVASTOPOLJU! Kad sam rekao SEBIJA, odgovorio mi je: BRATJA, SERBSKIJE BRATJA i počinje priča
Foto: Zoran Šaponjić

OVO JE BRATSKO GROBLJE U SEVASTOPOLJU! Kad sam rekao SEBIJA, odgovorio mi je: BRATJA, SERBSKIJE BRATJA i počinje priča

Društvo -

Konstantina sam upoznao na praznik Preobraženja Gospodnjeg u Nikoljskom saboru, na Bratskom memorijalnom groblju u Sevastopolju.

Dovoljno je bilo samo da nepoznatom čoveku, koji se kao senka, iznenada, pojavio iz jednog od prolaza između mnogobrojnih grobnica, kažem reč „Serbija“, i lice Konstantina razvuklo se u širok osmeh - „bratja, serbskije bratja...“.

Sevastopolj, svaka stopa ovog grada je istorija, a Bratsko groblje je esencija te istorije.

Bratstvo.. Reporter Kurira sa Konstantinom
Bratstvo.. Reporter Kurira sa Konstantinomfoto: Z.Š.

Stotine hiljada

Stotinu hiljada vojnika i mornara, sto dvadeset ili sto pedeset, dvesta hiljada, koliko ih je sahranjeno na gradskom, Bratskom groblju, to niko više, sem Boga, živ ne zna. Ovo je najveće vojničko groblje na svetu!

U vrelo avgustovsko po podne na bregu iznad Crnog mora tišina je kao molitva. Ovde se bukvalno hoda po kostima ruskih mornara i vojnika, koje su tu, u grobnicama, ispod travnatih aleja, ispod staza...

U centralnom delu groblja je veliki spomenik, ruski mornar s kapom u levoj ruci, gologlav, sa zastavom na koplju, oborenom prema zemlji, oborene glave klanja se senima poginulih drugova. Na spomeniku je samo kratka poruka „Rodina sinovjam“ što u prevodu znači „Otadžbina sinovima“.

Kratke poruke sa grobova vojnika i mornara, beskrajni nizovi grobnica sa bezimenim junacima, na Bratskom groblju kidaju utrobu. Ovde nestane reči, a srce zapišti od tuge.

Vojskovođa - Spomenik generalu Francu Edvardu Totlebenu
Vojskovođa - Spomenik generalu Francu Edvardu Totlebenufoto: Z.Š.

Nije prazan bezdan

Ovde istorija nije prazan bezdan iz koga duva ledeni vetar! Ovde vas mrtvi ruski mornari uhvate podruku i hodaju zajedno s vama. Osetite njihov dodir.

Ako pokušate da ih zagrlite, osetićete samo prazninu. Ovde satima možete hodati, a na kraju ne odmaknete ni jedan jedini korak.

Kraj staze sahranjena je „medsestra Vera“, a na kamenu sem njenog imena upisana je samo godina njene smrti - 1942! Tek to se o njoj zna. Ni ko je, ni odakle, ni gde je majka za njom zaplakala, ni gde je otac zapištao, ni koliko dece nije stigla da rodi i da im se obraduje... Tek samo - medsestra Vera!

Jedan spomenik, a u njemu sećanje na hiljade, desetine hiljada Vera.

- Gospode bože, za njenu dušu ti se molim. Ja rab božji nedostojan nje - zastane Konstantin kraj njenog groba, preksti se i zaplačemo nad njenom mladošću i njenom lepotom i njenim nedosanjanim snovima.

I tako svaki dan. Čim dan malo odmakne, odozdo iz Sevastopolja na Bratsko groblje izađu ljudi, šetaju između grobnica, pokupe suvo lišće sa staza, iščupaju travku sa groba ili tek stoje kraj nekog spomenika i čitaju molitvu.

- Naša Vera, medsestra, ona je još i srećna. Njeno je ime ostalo na kamenu, da se pominje u crkvi, na molitvi. Hiljade je ovde i desetine hiljada bezimenih - kaže starica kraj Verinog groba.

Nekoliko metara dalje sahranjen je kapetan Volkov, pa komandir voda Burin... I tako čitavo groblje. Sve brat do brata, drug do druga, mladost kraj mladosti.

Groblje je otvoreno 1854. godine za vreme Prve odbrane Sevastopolja, tada je ovde sahranjeno možda 50, možda 70.000 ljudi. Bog zna.

Put kojim se stiže do Nikoljske crkve, koja je na brdu, na vrhu groblja, umanjena je kopija puta kojim je Hrist izašao na Golgotu. A crkva na vrhu simbol je pobede, vaskrsenja, večnog života.

Staza ka crkvi

Kad od ulazne kapije krene tom stazom ka Nikoljskoj crkvi, svako uzbrdo ponese svoj krst. Svako se suoči sa sobom i svojom prolaznošću. Teško je taj krst izneti od ulazne kapije Bratskog groblja do Nikoljske crkve. Uzbrdo, dok vam ponestaje daha, a noge postaju sve kraće.

Nikoljska crkva Na vrhu
Nikoljska crkva Na vrhufoto: Z.Š.

- Ovde su sahranjeni ljudi koji su ginuli za Rusiju u poslednjih 300 godina. Kad su nedavno izvodili radove, kraj istočnog zida crkve našli su kosti oficira, vojnika, sa značkama na kapama kakve su nosili pripadnici obalske artiljerije, streljani možda 1920. godine, kad su boljševici ušli u grad, koliko njih - bog zna - kaže Konstantin.

Svedoci su svojevremeno pričali:

- Za vreme druge opsade Sevastopolja, 1942, samo su jednog dana došle mašine, iskopani su rovovi, dugački i duboki, a onda su danima dovožena tela poginulih crvenoarmejaca, koliko njih je sahranjeno - bog zna...

- Hiljade, desetine hiljada. Njihove kosti sada su svuda ispod, ispod ove staze kojom hodamo - kaže Konstantin.

U zvoniku - Mesto neverovatnih emocija
U zvoniku - Mesto neverovatnih emocijafoto: Z.Š.

Levo od hrama sahranjeno je 615 mornara sa krstarice „Novorosijsk“, koja je na dno velikog zaliva u Sevastopolju potonula 1955. godine, kad su je potopili najverovatnije italijanski komandosi. Svi na jednom mestu, i opet drug do druga, brat do brata.

Podmornica „Kursk“

- I ispod ove staze kojom sada hodamo su kosti mornara. I ispod staze i ispod ove trave oko nas, svuda, svuda oko nas gde nam oči gledaju i noge hodaju, svuda su kosti, kosti, samo kosti - priča Konstantin.

Bliže crkvi su zajedničke grobnice u kojima su sahranjeni podmorničari stradali u podmorničkim nesrećama 1966. godine, pa 1970, 1983, malo dalje je zajednička grobnica podmorničara sa „Komsomoleca“, koji je na dno Norveškog mora potonuo 1989. godine.

Mihail Bočkov poginuo je kada je podmornica „Kursk“ 2000. godine potonula na dno Barencovog mora. Njega su prvog našli.

Spomenik kao podmornica Ovde počivaju Mihail Bočkov i Mihail Olegovič iz „Kurska“
Spomenik kao podmornica Ovde počivaju Mihail Bočkov i Mihail Olegovič iz „Kurska“foto: Z.Š.

Spomenik njegovom drugu Mihailu Olegoviču je u vidu podmornice koja polako s površine tone u morske dubine. Imao je samo 27 godina kada je poginuo, Bočkov 23 godine.

foto: Z.Š.

Ruski mornari odlaze mladi.

Kurir.rs/Zoran Šaponjić

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track