"Ja sam kao dete iz te zgrade koja je pored puta video kola natovarena sa poklanim ženama i ljudima, visile im ruke I noge, tako “mlataraju”, curi im krv, dok ih voze u vezane u jamu i bacaju" započinje Dušan svoju potresnu priču. Od svih je traženo da se prekrste, ali njegova majka na to nije pristala. To je imalo i svoju cenu.
"Mi koji nismo hteli da se prekrstimo su vodili pravo u Jasenovac", prepričava Dušan i dodaje: "Čim muško dete stigne u Jasenovac, odmah ga kolju. Nego, pošto imaš 5 ćerki, zaveži ga u maramu. Tako sam ja ostao kao šesto dete živ. Kada smo stigli u Jasenovac, nismo išli u glavni logor gde se kolje nego su nas dali u jednu zgradu, na imanju gde su bile sve Jevrejske žene. Tu smo bili mi, majka i ostale žene, tako da su i njih klali”
Iz Jasenovca pored tragedija najviše pamti glad. “Sećam se majke koja mi je davala buđave mrvice. Svet je umirao od gladi.”
Od 1966 godine Dušam Novaković živi u Novom Sadu, pre nekoliko meseci je preležao i koronu ali i dalje ima istu želju za životom jer ga je Jasenovac naučio da ceni stvari poput vazduha i svetlosti dana. Budućim generacijama poručuje da snagu, volju i osmeh ni u najtežim momentima ne smeju izgubiti.
Kurir.rs
OVDE MOŽETE PRATITI UŽIVO KURIR TELEVIZIJU