MISTERIJA NAJVEĆE RUDARSKE TRAGEDIJE U JUGOSLAVIJI: Poginulo je 180 rudara, nikada se nije saznala istina, a ovo su mogući uzroci!
Sanduci sa telima poginulih rudara, Foto: Arhiva

bez očeva ostalo 365 dece

MISTERIJA NAJVEĆE RUDARSKE TRAGEDIJE U JUGOSLAVIJI: Poginulo je 180 rudara, nikada se nije saznala istina, a ovo su mogući uzroci!

Društvo -

Na dan 26. avgusta 1990. godine godine Rudnik " Kreka" u mestu Mramor kod Tuzle zadesila je najveća rudarska tragedija zabeležena na ovim prostorima.

Stradala je cela, najmlađa smena od 180 rudara, prosečne starosti 27 godina. Jedini koji je preživeo tragediju je Smajl Imamović, koji je nakon nesreće bio pet dana klinički mrtav.

Zbogom treća smeno, isečci iz novina
Zbogom treća smeno, isečci iz novinafoto: Arhiva

U tragediji u jami Dobrnja Jug, za koju ni dan danas niko nije odgovarao, stradali su nečiji sinovi, muževi, braća... Bez roditelja je ostalo 365 mališana.

Sve koji su to veče sišli u jamu, izuzev Imamovića, nešto iza ponoći ubila je eksplozija oblaka ugljene prašine, do koje je, pokazaće istraga, došlo zbog nepravilnog miniranja čelične podgrade. Šta, ko, kako... I dalje je ostala misterija.

U ispovesti za Telegraf.rs Amela Junuzović je ranije ispričala je kako je izgledala kobna noć u kojoj je ostala bez oca Rasima. Njemu je bilo 29 godina, njoj samo pet, ali se seća svega.

Rasim Junuzović
Rasim Junuzovićfoto: Arhiva

- Probudio me je plač. Sećam se da je majka ležala sa belom maramicom preko lica. Kraj nje su bili deka i nana. Svi su čekali amidžu da dođe... Zauvek će mi u mislima ostati urezan taj plač kada je stric stigao i rekao da niko nije preživeo - priča Amela kako joj se život u trenu preokrenuo.

Otac slučajno otišao na smenu

Amelin brat u trenutku nesreće nije imao ni pune dve godine. Rasim se, priča Amela, kobne noći slučajno zadesio u rudniku.

- Tata je u rudniku tada radio već osam godina i uvek je radio prvu smenu. Sudbina ili šta, sa kolegom je tog dana menjao smenu. Tada je prvi put otišao da radi noćnu, spustio se u jamu neposredno pre tragedije i više se nije vratio.

Umor ga spasao pogibije

U danima koji su usledili, vesti o tragediji punile su stupce novina širom bivše Jugoslavije. Amelina majka je mnogo isečaka sačuvala.

U njima se jedna za drugom redaju bolne ispovesti onih koji su čekali kraj jame vest da je neko njihov preživeo. Tako je Drago, inače pomoćni kopač, kraj jame u koju je sišao hiljadu puta čekao vesti o svom bratu Hajrudinu.

Sanduci sa telima stradailh rudara
Sanduci sa telima stradailh rudarafoto: Arhiva

- Bilo nas je devetoro u porodici, četiri sestre i petorica braće. Od toga četvorica su rudari. Sada nas je ostalo samo trojica. Hajrudin se više neće vratiti. Tako je to kada ideš u jamu. Ulaziš, a ne znaš da li ćeš se i vratiti. Kao i Hajro, tako sam i ja mogao ostati zatrpan. Trebalo je da radim u toj istoj trećoj smeni kao i ostalih šesnaestak drugova, koji su iz nekih razloga izostali te noći sa posla. Mene je smrti spasao umor. Loše sam se osećao i ne odoh da se više ne vratim - objavljena je izjava Draga Karića davne 1990. godine u jednom listu.

Godine nakon Rasimove pogibije bile su teške za celu porodicu. Amelina majka Jasmina ostala je udovica u 23. godini. Fotografija koja je nastala samo par dana nakon pogibije supruga najbolje oslikava njenu jačinu. Preko noći je postala glava porodice, ali je sve stoički izdržala. Novac koji su dobili kao pomoć iskoristila je da deci obezbedi siguran krov nad glavom.

Jasmina sa ćerkom Amelom i sinom posle tragedije
Jasmina sa ćerkom Amelom i sinom posle tragedijefoto: Arhiva

- Mama je novac iskoristila da završi kuću koju je otac počeo da gradi. Ti prvi dani bili su grozni, kao ružan san. Ja nisam bila svesna ničega, samo tog placa. Sećam se samo da sam tatu dugo čekala da se vrati... Baš, baš dugo, možda čak i par godina... Maštala sam o tome - priča sa bolom u glasu Amela.

Sedam dana neizvesnosti

Anto Tadić (47) je zauvek napustio svoje ćerke, trojke - devojke koje su u trenutku tragedije imale 21 godinu. Jedna od njih je u to vreme bila trudna, a druga je imala ćerkicu staru tek godinu dana. Prijatelji bliski porodici kažu da je bilo veoma teško saopštiti im šta se dogodilo.

Vojni kamioni su prevezli sanduke sa posmrtnim ostacima rudara
Vojni kamioni su prevezli sanduke sa posmrtnim ostacima rudarafoto: Arhiva

- Pre nego što je otišao na posao Anto je ceo dan radio na kući jedne od ćerki, a potom je otišao na smenu. Niko nije ni naslućivao šta će se dogoditi. Nismo znali kako da im kažemo. Oko 5 sati ujutru pozvali smo ćerku koja je bila trudna. Ona je živela u drugom mestu i rekli joj da je došlo do nesreće, ali da nije ništa strašno. Naravno, ona je sa suprugom odmah sela u kola i krenula ka Mramoru. Kako se približavala kući, bilo joj je sve jasno - priča prijatelj porodice koji je zamolio da mu ne objavljujemo ime.

Kako kaže usledilo je sedam dana neizvesnosti.

- Svi smo čekali i nadali se da će iz jame nekog živog izvuci. Ekipe su radile dan i noć na izvlačenju. Sedam predugih dana, a onda smo shvatili da su svi stradali. Antova supruga je to baš teško podnela, dve godine kasnije i ona je preminula.

Nikad nisu saznali šta se tačno dogodilo

Porodice nikad nisu dobile objašnjenje šta se tačno dogodilo. Nakon tragedije od rudnika je stigla pomoć. Osnovan je i fond za školovanje dece. Ubrzo je počeo i rat, što je sve otežavalo.

Slike poginulih
Slike poginulihfoto: Arhiva

Porodice su morale da ispoštuju proceduru da ostanu u fondu, pa su tako pojedina deca po završetku školovanja dobila posao u rudniku, a stipendirana su samo ona deca koja su pohadala rudarsku školu.

Kantonalno tužilaštvo u Tuzli je 2006. zaključilo da nema dovoljno dokaza da su osumnjičeni, tadašnji rukovodioci rudnika, počinili krivično delo koje im se stavljalo na teret.

Kolektivna sahrana rudara održana je 31. avgusta 1990. godine. Tuzla ne pamti da je toliko ljudi došlo na neku sahranu. Sa trga je krenulo 150 vojnih kamiona, koji su tela prevozila do grobalja gde će biti sahranjena - u Lukavac, Kalesiju i Srebrenik. "Poslednjoj prozivci" prisustvovalo je na hiljade rođaka, građana, prijatelja koji su došli da zauvek isprate treću smenu.

Tabla sa imenima poginulih
Tabla sa imenima poginulihfoto: Arhiva

Amela i njena porodica su ostali u Mramoru. Svakog dana prolazi kraj jame u kojoj je njen otac poginuo. Jama je sada zasuta, a iznad spomenika stradalima zasađeno je 180 čempresa u znak sećanja na one koji su tu stradali.

Pet dana u komi

Jedini koji je preživeo eksploziju, nakon koje je eksploatacija uglja iz jame Dobrnja Jug zauvek okončana, jeste Smajl Imamović. Ni on nije siguran šta se te noći dogodilo. Seća se razgovora sa suprugom i odlaska na posao.

- Imali smo prozivku u frlezi (mesto gde se vrši prozivka i evidencija rudara) i ja sam bio na dopremi repromaterijala za jamu - ispričao je svojevremeno Imamović detalje kobne noći za Aljazeera Balkans.

Smajl Imamović
Smajl Imamovićfoto: Arhiva

On je rekao da je otišao sporednim hodnikom, gde ga je, između sedmog i osmog sprata zatekla kobna nesreća.

- Osetio sam zelenkasto-plavu svetlost, tu su sekunde odlčivale pre eksplozije, ne sećam se ničeg više... Nakon par dana kad sam došao svesti u bolnici je kraj mene bila moja supruga, otac, rodbina... Pitam za svoja dva rođaka, dva brata, koji su takođe izgubili život - gde su oni i da mi podignu platu. Rekli su mi, doći će oni... Ali oni se nisu nikada vratili.

Puka sreća je što je on preživeo, lekari kažu da se to dogodilo jer je doživeo kliničku smrt.

Kurir.rs/Telegraf.rs

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track