Slušaj vest

Dok mnogi njegovi vršnjaci razmišljaju o društvenim mrežama, igricama i svakodnevnim školskim obavezama, petnaestogodišnji Luka Nikolić iz Martinaca kod Sremske Mitrovice odlučio je da uradi nešto neobično.

Sam je napisao priču o svojoj porodici i poslao je lokalnim novinarima, sa željom da se ne zaborave tamburaši Nikolići, čija se muzika generacijama čuje po Sremu, Vojvodini i Srbiji.

Njegova poruka počela je gotovo stidljivo. Izvinio se što se javlja kasno, predstavio se i objasnio zbog čega piše.

„Dobar veče, izvinite što pišem ovako kasno. Ja sam iz Martinaca i moje ime je Luka Nikolić, imam 15 godina“, napisao je dečak.

Zatim je objasnio da želi da podeli priču o tamburašima Nikolićima iz Martinaca, koji su nekada zajedno nastupali, a danas nastavljaju da sviraju u različitim sastavima.

Posebno je naglasio da je sam napisao tekst koji šalje.

Luka je unuk tamburaša Stevice Nikolića i praunuk Nikole Nikolića, osnivača poznatog porodičnog orkestra.

Ali ono što najbolje objašnjava njegovu želju da priča bude objavljena jeste jednostavna rečenica:

„Želeo sam ovo da uradim jer, kad god me neko, čak i iz Mitrovice, pita čiji sam, kada kažem, vrlo dobro znaju.“

Iza te dečje rečenice nalazi se porodična istorija koja se ne meri samo godinama, već i pesmama, svirkama, svadbama i generacijama ljudi koji pamte jednu tamburašku porodicu.

Tri brata i otac, tambure i prepoznatljivo prezime

U sremačkom selu Martinci porodica Nikolić poznata je po muzici koja se prenosi sa kolena na koleno.

Prema porodičnom predanju, njihova tamburaška tradicija ima korene još iz vremena pre Drugog svetskog rata.

Najpoznatiju postavu činili su otac Nikola Nikolić i njegova tri sina – Brane, Stevica i Radica.

Nikola, osnivač i oslonac orkestra, svirao je basprim. Najstariji sin Brane svirao je bas, srednji Stevica tamburu, a najmlađi Radica basprim.

Nastupali su pod imenom „Nikolići“, odnosno „Braća Nikolići“, i godinama bili deo brojnih porodičnih slavlja.

Svadbe, krštenja, seoske slave, kafane i restorani bili su mesta na kojima su njihove tambure okupljale ljude.

Za mnoge porodice u Sremu tamburaši nisu bili samo muzičari angažovani za jedno veče. Uz njihove pesme slavili su se važni životni događaji, sklapala prijateljstva i stvarale uspomene.

Zato nije neobično što ljudi i danas prepoznaju prezime Nikolić kada ga izgovori njihov petnaestogodišnji potomak.

Pradeda Nikola preminuo je 2014, ali tambure nisu utihnule

Nikola Nikolić preminuo je 2014. godine.

Njegovim odlaskom završeno je jedno razdoblje porodičnog orkestra, ali ne i muzička priča koju je stvarao sa sinovima.

Brane, Stevica i Radica nastavili su da se bave muzikom.

Vremenom su im se pridružili i njihovi sinovi, pa je tradicija koju je započeo Nikola dobila novu generaciju muzičara.

Porodični sastav menjao se tokom godina, a nekadašnji članovi danas nastupaju i odvojeno.

Iako više nisu svi zajedno na jednoj pozornici, ostala je veza koju je stvorio njihov otac – muzika.

Upravo taj deo porodične istorije Luka je posebno želeo da sačuva.

Njegov pradeda nije više među živima, ali njegovo ime ostalo je povezano sa tamburašima iz Martinaca.

Lukin deda i danas svira u Skadarliji

Lukin deda Stevica Nikolić nastavio je muzičku karijeru i danas nastupa u poznatim restoranima beogradske Skadarlije.

Među njima su „Tri šešira“, „Dva jelena“ i „Zlatni bokal“, mesta koja su decenijama povezana sa tradicionalnom muzikom, boemskim životom i kafanskom pesmom.

Njegova braća Brane i Radica takođe su ostala vezana za muziku.

Tradicija se nastavila i među mlađim članovima porodice.

Nikola Nikolić svira harmoniku, dok Velimir Nikolić aktivno nastupa, najčešće u kafani „Rubin“ u Sremskoj Mitrovici.

Tako se priča o jednoj tamburaškoj porodici proširila iz Martinaca do Beograda, a muzika je ostala zajednička veza nekoliko generacija.

Sačuvani su i televizijski snimci njihovih nastupa

Tamburaši Nikolići ostavili su trag i izvan kafana i porodičnih veselja.

Nastupali su u televizijskim emisijama posvećenim narodnoj i tamburaškoj muzici, među kojima je bio i serijal „Bećarski svetac“ na RTV „M“.

Snimci njihovih nastupa sačuvani su i danas, pa se muzika koju su zajedno izvodili može čuti i godinama nakon smrti osnivača orkestra.

Na jednom od snimaka objavljenih pod nazivom „Fruškogorski manastiri – Braća Nikolići“ upravo se podseća na postavu koju su činili otac i tri sina.

To je deo porodične istorije koji ne postoji samo u pričama starijih, već i u sačuvanim muzičkim zapisima.

Dečak koji ne želi da se zaboravi odakle je
Luka Nikolić ima 15 godina.

Rođen je u vreme kada je porodični orkestar već imao dugu istoriju, a imao je svega nekoliko godina kada je njegov pradeda Nikola preminuo.

Kurir.rs

Nije mogao da upozna sve decenije zajedničkih nastupa četvorice tamburaša onako kako ih pamte ljudi koji su uz njihovu muziku slavili.

Ipak, poželeo je da sazna, zapiše i drugima prenese ono što je čuo u porodici.

Nije angažovao nikoga da mu napiše tekst. Sam je sastavio poruku i poslao je redakciji.

U njoj nije govorio o sopstvenim uspesima, niti je nešto tražio za sebe.

Želeo je da se javnost podseti ljudi čije prezime nosi.

A kada su ga pitali zbog čega mu je toliko važno da priča bude objavljena, odgovorio je onako kako samo dete može – jednostavno i iskreno.

Zato što, kada ga neko pita čiji je, ljudi već znaju.

U tih nekoliko reči stalo je mnogo više od porodičnog ponosa.

Stalo je sećanje na pradedu, ljubav prema dedi, uspomena na tri brata koja su svirala zajedno i želja da se sve to prenese dalje.

Tambure porodice Nikolić još se čuju, a zahvaljujući jednom petnaestogodišnjaku iz Martinaca, njihova priča dobila je još jedan način da traje.

Jer nije malo kada dete zna odakle dolazi.

A još je lepše kada želi da to ne zaborave ni drugi.

Kurir.rs