Neće vas oficirski mundir učiniti hrabrim, ni sveštenička mantija milosrdnim, ni sudijska toga pravednim, ni ministarska fotelja moćnim, ako duša vaša nije ispunjena hrabrošću i milosrđem i pravdom i moći.
Vi morate imati dušu koja će biti sposobna za tri stvari:
1) da podnese život
2) da zavoli život
3) da žrtvuje život. Takvu dušu vi nećete nikad imati ako ste pesimisti. Pesimist ne može žrtvovati svoj život zato što život za njega nema vrednosti. Kad čovjek daje nešto što voli, on žrtvuje, kad daje nešto što mrzi, on ne žrtvuje, no baca.
Pesimist, dalje, ne može voljeti život zato što mu se čini bez dovoljnog smisla i bez dovoljno radosti. Život je za nj besmislica i bol, a besmislica i bol, ili besmislen bol ne može se voljeti. Pesimist, najzad, ne može ni podnositi život iz istog razloga iz koga on ne može ni voljeti život. Bol kome čovjek vidi smisao i kraj može se podnijeti, no bol kome čovjek niti vidi smisao ni kraj ne može se podnijeti. A život je za pesimiste besmislen i beskrajan bol.
Ako ste pesimisti, dakle, onda vi nećete moći ni žrtvovati, ni voljeti, ni podnijeti život. Duša naša neće biti sposobna ni za jednu od ove tri stvari.
U sva tri poslednja slučaja niti ćete vi biti od kakve vrijednosti za život, niti će život biti od kakve vrijednosti za vas. U sva tri slučaja život će vas u svojoj vječitoj hitnji prezrivo pogledati i projuriti mimo vas. Kao hučna i srebrna reka projuriće život mimo vaše pesimističke bare, iz koje ćete se vi uzalud bacati na nj blatom i klevetom. Mislite li da ćete zamutiti život? Ne, zamutićete samo svoj pogled i svoju dušu. Mislite li da ćete svojim pesimizmom zaustaviti i uništiti život?
Vaš pesimizam – to je vaš nemoćan prkos životu. Od toga prkosa bolujete i trpite vi, kao dio života, a ne život kao cjelina. Pesimizam vaš je bol i trpljenje na prvom mestu za vas koji ste žudni radosti. On je bol i trpljenje i uvreda za vašu otadžbinu, koja vas podiže da proslavljate sebe i nju u svojim djelima, a ne da sjedite i plačete na obalama Save i Dunava u ropstvu svoga pesimizma, kao što su sjedjeli i plakali stari Izrailjci na rijekama vavilonskim, u ropstvu cara Navuhodonosora.
Kurir/Vladika Vladimir Velimirović/Opanak/Foto Printscreen
