Slušaj vest

Poslednjih 100 evra dao je za taksi, imao skoro 120 kilograma i bio na ivici da odustane od odbojke. Ipak, Branislav Grković nije želeo da se pomiri sa sudbinom. Otišao je na probni trening u Ljig, rizikovao sve što je imao i dobio priliku koja mu je promenila život. Danas je MVP srpske Superlige, ali iza tog priznanja krije se priča o brojnim padovima, odricanjima i borbi za ostvarenje sna.

Od detinjstva u Sudanu, gde zbog opasnosti od otmice nije smeo da napušta dvorište, preko perioda u kojem je imao ozbiljnih problema sa kilažom i sumnjao u svoju sportsku budućnost, do novih početaka u srpskoj odbojci - životna priča 26-godišnjeg korektora Takova prepuna je neverovatnih preokreta.

Kada je dobio poziv na probni trening u Spartaku iz Ljiga, nije imao ni novca za put. U džepu mu je ostalo tačno 100 evra. Umesto da odustane, seo je u taksi i sav novac dao za vožnju do mesta u kojem je čekala možda poslednja prilika da nastavi odbojkašku karijeru.

"Imao sam tačno 100 evra. Pitao sam taksistu da li može da me odveze do Ljiga. Prvo smo pokušali da pronađemo autobus usput, ali nismo uspeli, pa me je odvezao do kraja. Vožnja je koštala baš tih 100 evra. To su bile moje poslednje pare, ali mi nije bilo žao. Želeo sam još tu šansu", otkrio je Grković u intervjuu za Meridian sport.

A da bi se stiglo do tog trenutka, Grković je morao da pređe put koji je počeo daleko od odbojkaških dvorana.

Detinjstvo u Sudanu: Visoki zidovi, strah od otmice i deca na ulici

Branislav je najstarije od četvoro dece u porodici Grković. Rođen je u Beogradu, gde je proveo prve školske godine, ali se porodica ubrzo preselila u Sudan. Tamo su živeli četiri godine, a svakodnevica je bila potpuno drugačija od one na koju su deca navikla u Srbiji.

"Nismo smeli da izlazimo van našeg dvorišta, jer je postojala opasnost da nas neko otme i traži novac od roditelja. Ne kažem da bi se to nama sigurno dogodilo, ali takve stvari su se dešavale. Čak je mlađi brat jednog mog druga, koji je iz Egipta, više puta bio otet. Roditelji nisu želeli da rizikuju".

Iza visokih zidova porodica je ipak pronalazila način da deci obezbedi lepo detinjstvo. Bilo je druženja, prijatelja, bazena i zajedničkih trenutaka, ali jedna slika Branislavu je ostala posebno urezana u pamćenje.

"Kristina i ja smo se ponekad peli na terasu i gledali decu kako igraju fudbal ispred naše kuće. Bilo ih je po trideset na jednoj i drugoj strani, svi su trčali za jednom gumenom loptom. Četiri godine sam ih gledao i želeo da im se pridružim, ali nisam mogao".

Posle Sudana usledila je Italija i život u okolini Rima. Tamo je upoznao drugačiju kulturu, školovanje i organizaciju, ali je, uprkos godinama provedenim u inostranstvu, uvek znao kojoj zemlji pripada.

"Uvek sam sebe doživljavao kao Srbina. Sećam se da sam kao mali mislio da je Srbija najveća zemlja na svetu. Kada su me drugari u Sudanu pitali gde se nalazi na mapi, nisam mogao da je pronađem. Kada sam je konačno našao, smejali su se koliko je mala. To me je mnogo ljutilo".

Nije hteo odbojku samo zbog visine

Iako je danas odbojka njegov život, Branislav je kao dečak najviše voleo fudbal. U ovaj sport ušao je relativno kasno, sa 16 ili 17 godina, i to nakon što su mu drugi skrenuli pažnju na fizičke predispozicije.

"Imao sam neki inat u sebi. Nisam hteo da treniram odbojku samo zbog visine. Želeo sam da se bavim sportom koji me ispunjava. Na kraju se ispostavilo da je to odbojka. Počeo sam sa 16 ili 17 godina i gotovo odmah dobio priliku da igram u italijanskoj Seriji B, koja je tada bila treći rang takmičenja. To je za mene bilo neverovatno".

Veliku ulogu u njegovom razvoju imao je otac, koji je osmislio neobične treninge za decu. Leta u Beogradu nisu bila samo vreme za odmor, već i za ozbiljan fizički rad na Košutnjaku.

"Trčali smo uzbrdo, nosili jedno drugo na leđima, gurali se uzbrdo, hodali na sve četiri oko Košutnjaka. Bilo nas je ponekad sramota kada nas ljudi gledaju. Radili smo i sa opterećenjima, čak smo obilazili Adu sa tegovima na nogama i ramenima. Tata je umeo da nam zada neverovatne stvari".

Jedan zadatak posebno se pamti.

"Punio sam građevinska kolica sa 40 kilograma tereta i gurao ih uzbrdo. Kasnije smo Anđela i ja počeli da guramo automobil uzbrdo. Tata je mnogo čitao i učio o treninzima. Danas, kada sam stariji, shvatam da nas je još tada terao da radimo vežbe čiji značaj sam tek kasnije razumeo".

Skoro 120 kilograma, Mekdonalds i san koji se raspadao

Kada se 2020. godine vratio u Srbiju, Branislav je imao priliku da trenira u Crvenoj zvezdi i Partizanu. Navijao je za crveno-bele i odlučio da izabere Zvezdu. Međutim, stvari nisu išle onako kako je zamišljao.

Posle perioda u Zvezdi otišao je na pozajmicu u Železničar, gde nije dobio očekivanu minutažu. Umesto da napreduje, izgubio je formu, ugojio se i počeo da sumnja u sebe.

Rekli su mi da idem u klub u kojem ću igrati. Zvučalo je odlično, ali na kraju gotovo da nisam igrao. Mnogo sam se razočarao. Trenirao sam malo, izgubio formu i ugojio se. Imao sam skoro 120 kilograma.

Težak period odrazio se i na njegove navike.

Tada je počela da radi aplikacija za dostavu hrane i ja sam skoro svakog dana naručivao Mekdonalds. Kada vidiš da ti se san raspada, nekako ti nije ni do čega. Govorio sam sebi da ću barem u tome malo da uživam.

Ipak, nije želeo da stavi tačku na odbojkašku priču. Poziv iz Ljiga stigao je u pravom trenutku, ali je do probnog treninga morao da stigne na način koji nikada neće zaboraviti.

Poslednjih 100 evra potrošio na taksi

Kada je krenuo put Ljiga, nije znao ni gde treba da uhvati autobus. Pokušavao je da pronađe prevoz, raspitivao se kod ljudi i policajaca, ali nije uspevao.

"Nisam znao gde treba da uhvatim autobus. Pitao sam ljude, čak i policajce, ali nisam uspeo da saznam. Gledao sam "Gugl mape" i završio na železničkoj stanici, gde, naravno, nije bilo voza za Ljig. Bio sam potpuno izgubljen".

Na kraju je odlučio da pozove taksi i rizikuje poslednji novac koji je imao.

Na trening je stigao daleko od idealne forme. Dva meseca nije pipnuo loptu, imao je višak kilograma i gotovo ništa mu nije polazilo za rukom. Ipak, trener Nenad Kovačević odlučio je da mu pruži priliku.

"Na moje iznenađenje, želeo je da me zadrži kao drugog korektora. Kasnije sam od nekih saigrača čuo da je saznao za priču o taksiju i da je možda i to uticalo na njegovu odluku. Ne mogu da tvrdim da je bilo tako, ali sam mu mnogo zahvalan".

To nije bio kraj njegovih muka. Usledila je sezona bez pobede, nova promena pozicije i osećaj da ponovo gubi vreme. Ipak, počeo je da radi na sebi i fizički i mentalno, a kasnije su mu mnogo značili ljudi koji su verovali u njega kada je sam sumnjao.

Od razočaranja do MVP priznanja: Ljudi iz Gradišta ga nisu zaboravili

Posle Ljiga i Mladenovca, važna stanica u njegovoj karijeri postalo je Takovo, a potom i VGSK iz Velikog Gradišta. Tamo je prošao kroz još jednu tešku fazu, pošto je ekipa na početku sezone vezala pet poraza bez osvojenog seta.

Ipak, tim se podigao, počeo da pobeđuje i na kraju sezonu završio sa 11 trijumfa. Za Branislava je usledila nagrada kojoj se nije nadao – MVP priznanje.

"Nisam očekivao da ću je osvojiti. To mi je jedino individualno priznanje za sav trud koji sam uložio u odbojku i mnogo mi znači. Nisam ni mislio da sam najbolji korektor ili da sam najviše doprineo ekipi. Ali moji saigrači su bili srećni kao da su oni dobili nagradu. U suštini, jesu je osvojili sa mnom. Bez njih ne bih bio ni blizu".

Posebno mesto u njegovom srcu zauzeli su ljudi iz Velikog Gradišta, koji su ga prihvatili kao svog. Toliko da su igrači često imali obezbeđenu kafu, a nekada su dobijali i poklone koje nisu očekivali.

"Ta publika je neverovatna. Imao sam osećaj da sam tamo ostvario makar mali deo svog sna. Ljudi su nas zaustavljali na ulici, čestitali nam, želeli sreću. Bilo je perioda kada po dve nedelje nismo platili kafu. Sedimo u kafiću, dođe čovek, ostavi nam 2.000 dinara za kafu tog dana, pa još 2.000 za sutra".

A onda je usledio poklon koji se posebno pamti.

"Jednom smo dobili oko tri kilograma domaće slanine. Danima smo jeli slaninu i jaja za doručak. To su stvari koje ne možeš da zaboraviš. I danas mi ljudi iz Gradišta šalju poruke, pitaju kako sam, čestitaju pobede ili kažu da im nedostajem".

Najmlađa sestra Anđela danas živi njegov san

Branislav nije jedini sportista u porodici. Njegove sestre Kristina i Anđela, kao i brat Bogdan, svako su krenuli svojim putem, a najmlađa Anđela već gradi međunarodnu odbojkašku karijeru.

Sa samo 17 godina igra za francuski Virtus iz Kana, a stariji brat ne krije koliko je ponosan na njen napredak.

"Roditelji mi šalju snimke i vidim koliko je napredovala. Tehnički i fizički izgleda odlično, donosi dobre odluke na terenu. Mnogo sam ponosan na nju. Ona danas živi moj san. Igra u dobrom klubu, u Francuskoj, ima priliku da napreduje i radi ono što voli. Za svoje godine je ogroman talenat".

Porodica je danas rasuta po svetu, ali su ostali veoma bliski. Branislav je u Srbiji, Anđela u Francuskoj, Kristina u Americi, a Bogdan studira u Liverpulu.

"Ja zapravo već živim svoj san"

Iako i dalje želi da se vrati u Italiju i zaigra u Seriji A2, Branislav danas na uspeh gleda drugačije nego ranije. Naučio je da se put do velikog cilja sastoji od malih pobeda i da ne mora sve da se meri trofejima i ugovorima.

"Ne želim da gledam previše daleko. Da bih ostvario veliki san, moram svakog dana da ostvarujem male pobede. Da doručkujem kako treba, namestim krevet, sredim sobu, odradim dobar trening. Sve to je deo mog puta".

A možda je najlepše od svega što je, posle svih razočaranja i odricanja, shvatio da je već ostvario mnogo više nego što je nekada mogao da zamisli.

"Moj san je i to što večeras idem na trening. Što mogu da igram odbojku, što idem u teretanu da bih bio bolji, što sada razgovaram sa vama o svom putu. Ja zapravo već živim svoj san. Kada tako razmišljam, mnogo sam zahvalniji na svemu što imam".

Kurir sport/Meridian sport

00:34
Odbojkašice Srbije plaču Izvor: Arena 5 Premium