Dok su juče u Kninu uveliko spremali veliku proslavu 27-godišnjice „Oluje“, tri-četiri kilometra dalje, u Žagroviću, u kući Gaja Radmilovića dogorevala je sveća.
- Za sve one naše mučenike iz kolone - kaže Gajo.
Dole u Kninu halabuka, prolaze postrojbe ulicom, za uveče sprema se koncert, grad svečan, okićen zastavama, neke gospođe kače šahovnice po terasama u Ulici dr Franje Tuđmana, u zaseoku Kolundžije u Žagroviću, u kome je do rata živeo 25 srpskih porodica sa po četvoro-petoro članova, a sada ostale tri bakice i jedan đed, i Gajo sa svoje troje čeljadi, mukla tišina. U podne se u ljutom kršu ne čuje ni zrikavac, tek miriše neka ljuta trava iz kamenjara dok sunce prži.
Gaju, dečačiću koji je imao tek 11 godina kada je s čitavim selom bežao Petrovačkom cestom, preko Banjaluke ka Srbiji, svake godine oko 5. avgusta u dušu se uvuče neka tuga, uzalud pokušava da iz glave istera sve one zvuke ostale od onog dana.
Da ne pozaboravljamo
- Sanjam noćas komšijinog konja, ogroman je bio, mi bežimo u koloni, a on sve pored nas, sve krene, pa stane - priča Gajo.
Kad god uoči 5. avgusta sednemo u pristranku više kuće ili za sofru, više ćutimo nego što pričamo.
Sve priče o „Oluji“ odavno su ispričane.
- A treba ih stalno ponavljati, da ne pozaboravljamo - kaže Gajo.
Dole u Kninu kafane pune branitelja, mnogi tek stižu, glavna proslava je danas, 5. avgusta, na Kninskoj tvrđavi podići će na jarbol ogromnu šahovnicu, dole po gradu biće nekih ljudi u crnim uniformama koji će vikati „za dom spremni“... Na stadionu NK Dinara govoriće hrvatski velikaši. Prošle godine rekli su da je „Oluja“ najveća pobeda u istoriji hrvatskog naroda.
- Dođu teška vremena, a kad dođu, najvažnije je sačuvati dušu! Duša je važnija i od glave, od života, od svega što čovek ima. Kad nemaš dušu, onda si ništa. Sećam se kad je đed 1991. slao sinove u rat, petoricu je imao, svima je rekao - „nemoj neko da je iglu doneo kući tuđu, a ako nešto nekom zapalite, slobodno se kući ne vraćajte“ - prepričava mi Gajo dok, svako sa svojim mislima, gledamo Knin. Dole u kotlini pod Kolundžijama sveća za mučenike iz kolone dogoreva ispod ikone Svetog arhangela Mihaila.
Ispod zaselak, ruševina do ruševine, sve zaraslo u drač, ponegde iz zelenila štrči poneka eksplozijom razvaljena betonska greda, tek poneka kuća obnovljena, od ono četvoro, tri bakice i jednog đeda, u podne, na pripeci, nema ni traga ni glasa. Sklone se verovatno kad u tesnim sokacima ugledaju strance.
- One godine, sad ko da gledam, sve rodilo i obrodilo se, nemamo kud rod da sklonimo, ovce i koze se bliznile, i krave, kuruzi poneli kao nikad, znali smo da će neka nevolja biti, samo što nismo znali šta - priča Gajo.
Plač majke
Slike su se, nastavlja, izgubile iz glave za ovih godina, ostali samo zvuci. Rika krava, rzanje konja, lavež pasa puštenih s lanca, plač majke, kuknjava po selu...
U kući, na zidu, pored gusala, u drvorezu slika Gajovog đedovog đede đeda. Radmilovići su u ovom kraju od 1580, tako knjige kažu, ginuli u Galiciji u svoje vreme, bili vučari, jednom, kad su pokušali da im otmu tu titulu, bilo šest-sedam mrtvih za čas.
- Kad smo krenuli 4. avgusta 1995, u kola smo stavili sablje i kubure, stare nošnje, ikonu i kandilo smo ostavili, jer, kad iz kuće odneseš ikonu i kandilo, onda se nećeš vratiti, a mi smo znali da ćemo se vratiti - svake godine Gajo mi ispriča istu priču.
Svoji na svome
U Srbiji je svake noći sanjao zavičaj, one svoje njive i livade, sve dok se nije vratio. Kad se vratio kući, tri noći i tri dana nije spavao od uzbuđenja, samo hodao po onim njegovim livadama.
Nije iz glave mogao da izbaci sliku đeda kad je, onako sed, skinuo kapu, klekao i poljubio kućni prag, pa krenuo da spasava glavu sebi i čeljadima, isto kao i 1941.
Pre „Oluje“ u Kninu je bilo 80 odsto Srba, sada ih je manje od 20. U Gajovim Žegarima bilo je 2.700 Srba, sada ih je manje od 300. Isto je i u Plavnom, srpskim selima oko Drniša.
Kada su se posle sedam godina vratili kući, Gajo i đed Đorđe zatekli su kandilo na zidu i ikonu ispod, prislonjenu uz zid, cela kuća izgorela, samo taj deo nije.
Gajo sad svojoj deci, ima ih dvoje i treće je na putu, uveče pred spavanje priča priče o Janković Stojanu, o boju na Vučjem dolu i o Starina Novaku. Isto onako kako je njemu đed Đorđe, u zimske dane, kad je bura, čitao junačke pesme o hajducima i srpskim junacima.
- Poštujem hrvatsku državu i hrvatsku vlast, ne mogu da lažem, asfaltirali su nam put u selu, napravili rasvetu, decu učim da svoje vole, a da tuđe poštuju, i šta ću ja drugo. A one što su nas proterali, što su mi zapalili kuću, ne mrzim. Verujem, nisu onog dana kada su palili moj dom znali šta rade - kaže Gajo.
Jeste, upravo tako. Ni slova mržnje nikad ne izgovori. Ni za koga.
Posle, kad sam ponovo prošao kroz Knin, sve je bilo spremno za veliku proslavu, na terasama i na ulicama još više zastava, atmosfera je bila još svečanija. Kod Gaja, u kući, dogorevala je sveća za one mučenike iz kolone.
REAGOVANJA POLITIČARA VLASTI I OPOZICIJE
Nikola Selaković
Sećajući se žrtava „Oluje“, spaljenih kuća i opustelih gradova i sela, danas ceo srpski narod pušta suzu, zavetujući se na praštanje, ali ne i zaborav, i poručuje svima da novih „Oluja“ neće biti, jer Srbija i srpski i narod to neće dozvoliti.
Zorana Mihajlović
Mir i stabilnost koje želimo za srpski narod jednako želimo i za sve druge narode u našem okruženju, jer samo tako možemo stvarati bolju budućnost na ovim prostorima. Rešenja za sve probleme moramo tražiti u dijalogu, dok upotreba sile, izolacija i zaustavljanje razvoja moraju ostati deo ružne prošlosti.
Dragan Đilas
Godišnjica hrvatske akcije „Oluja“ prilika je da svi shvate koliko je važno pomirenje naroda na zapadnom Balkanu, ali i kažnjavanje onih koji su zločine počinili. Bez takvog razmišljanja nema trajnog mira i bolje budućnosti za sve koji žive na ovim prostorima.
Miloš Vučević
Predsednik države Aleksandar Vučić je kao buldožer gurao da se obeležavaju sudbinski datumi za naš narod, pobede i tuge. Kultura sećanja daje smernice kako dalje da idete. Ako ne znate svoju prošlost, ne možete da razumete sadašnjost niti da predvidite budućnost.
Aleksandar Vulin
„Oluja“ je sramota UN, jer su proterani Srbi živeli u zonama pod zaštitom UN na reč svetske organizacije, bez oružja i odbrane. „Oluja“ je sramota EU, jer nije nikada rekla ni reč osude za svoju članicu koja slavi najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata i obnavlja i ustaške simbole.
Vuk Jeremić
Četvrti avgust je dan velike tuge i sramote za srpski narod. Tuga zbog izgubljenih života i spaljenih ognjišta, sramote zbog paklene izdaje. Ne smemo dozvoliti da buduće generacije izgube sećanje na ovu tragediju, niti da im se promeni svest o onome šta se desilo.
NE PROPUSTITE DANAS DVA POKLONA U KURIRU! DOBIĆETE METALNU LJUŠTILICU plus dodatak TV Ekran
Dnevne novine Kurir i ovog petka poklanjaju svim čitaocima dva poklona. Dobićete – metalnu ljuštilicu plus dodatak TV Ekran.
Metalna ljuštilica je kuhinjski alat koji ćete koristiti svakodnevno za bržu i lakšu pripremu ukusnih jela!
Ovo je proizvod koji je neophodan u svakoj kuhinji. Veoma lako se koristi.
Sve ono što vam je predstavljalo napor kad je priprema hrane u pitanju i trošilo vam vreme, sada može biti olakšano i ubrzano upotrebom ljuštilice.
Sada bez problema i za veoma kratko vreme možete oljuštiti krompir, kivi, krastavac, jabuke, šargarepu, tikvice i ostalo voće i povrće.
U dodatku TV Ekran pročitajte:
Teodora Dragićević: Gluma širi um i dušu
Iako ima samo 21 godinu, ova umetnica privodi kraju studije glume, tokom kojih je u važnim serijama i predstavama tumačila likove čuvenih klasika Gorkog, Bore Stankovića, Tolstoja i Ćosića
Ljubinka Klarić: Serija “Klan” je važna za decu koja u Srbiji gledaju krimi-žanr
Nenad Jezdić: Gledaoci vole “Kamiondžije” jer u njima prepoznaju svoju sudbinu
Čitajte KURIR!
Kurir/Zoran Šaponjić