Milija Mandić zvani Gljiva, graditelj turističke atrakcije i neizostavnog motiva sa svih bajinobaštanskih razglednica, preminuo je u petak, iznenada, u 65. godini.
- Dan pre sedeo je kod mene, pričali smo, o čemu drugom, o Drini, i kućici na steni. Mnogo je voleo reku. Sutradan su mi javili da je preminuo - žali Miliju njegov prijatelj Rade Savić.
Istorija kućice, koju su mnogi prirodnjački i turistički časopisi svrstavali među najneobičnije građevine, počela je 1968. Za grupu dečaka iz Bajine Bašte, među njima i Miliji, kameno ostvrce bilo je isuviše oštro da bi se na njemu moglo predahnuti posle plivanja drinskim virovima. Sa desne obale preneli su daske od srušene šupe - neke položili da mogu da ispruže nogu, neke uspravili da se zaštite od sunca. Naredne godine bujica je odnela daske.
(FOTO) JAČA OD POPLAVA: Kućica na steni odoleva nabujaloj Drini!
Istog leta Milija, tada 17-godišnjak, i društvo su napravili kućicu. Čamcima i kajacima prevozili su lakše elemente a one veće spuštali su u reku kilometrima uzvodno, pa ih hvatali kod stene.
Za pet decenija Drina je sedam puta rušila kućicu i svaki put je ponovo pravljena - zahvaljujući Mandićevom entuzijazmu.
- Pomogao sam mu da podigne prvu kućicu, posle su to preuzeli mlađi. Družilo se i pevalo na toj kućici, mladići su dovodili devojke, posle su počeli i turisti da dolaze - seća se Rade Savić.
Milija je bio osnivač Kajakaškog i ronilačkog kluba "Drina".
- Mislim da ni sam nije znao koliko je davljenika spasao i koliko je tela izvukao iz vode. U petak ga je drugar, ronilac, čekao na Perućcu da izvuku neke bove. Milija prvi put nije došao tamo gde je obećao - nastavlja Savić.
Govorio je Milija, pričaju Bajinobaštani, da je kućica i svačija i ničija. Iznad svega voleo je gore sa obale da gleda kajakaše kako prevoze turiste do njegovog čega. Pričao je da mu je drago što je hrid i na njoj kućica nasred reke, baš u brzacima koji Drinu "polove" na "našu i bosansku stranu", i što kućica spaja Srbe razdvojene vodom.
Mandić je bio komandir jedinice za spasavanje na vodi i pod vodom, priča njegov naslednik Željko Ilić.
- Radio je kao autolimar u "Raketi", ali se nije odvajao od vode kad je imao vremena. Vodio je ronilački i kajakaški klub, posle je preuzeo jedinicu za spasavanje, koju, posle njegovog penzionisanja, vodim ja. Imali smo bezbroj intervencija - na Uvačkom, Zlatarskom, Ribničkom jezeru, na Drini, mesec dana je proveo na Tisi kada se autobus survao sa Žabaljskog mosta. Na Tari, na Zaovinama, napravio je svoj kamp, željan da se u starosti posveti turizmu. Još nekoliko sitnica mu je nedostajalo da završi objekat i dosanja još jedan san, nije mu se dalo - priča Ilić.
(Blic/Vladimir Lojanica)