PAKAO GORI OD GAZE: Na region gde sukobi traju mesecima svet je zaboravio! Silovanja su svakodnevna, a hijene se hrane mrtvima!
Foto: Screenshot YT

svedočenje časne sestre

PAKAO GORI OD GAZE: Na region gde sukobi traju mesecima svet je zaboravio! Silovanja su svakodnevna, a hijene se hrane mrtvima!

Planeta -

Etiopska časna sestra, koja zbog sopstvene sigurnosti mora ostati anonimna, radi u Mekeleu, glavnom gradu etiopskog regiona Tigraja i okolnih područja, pomažući nekim od desetina hiljada raseljenih ljudi u borbama koji su se slili u kampove u nadi da će naći utočište i hranu.

Oboje je deficitarno. Humanitarna pomoć je uglavnom blokirana, a masovna akcija suočava se sa civilima koji su odvedeni na selo, ili streljani, ili prikupljeni i odvedeni u prenatrpane zatvore.

„Posle poslednjih nekoliko meseci srećna sam što sam živa. Moram biti dobro. Uglavnom idemo u kampove za interno raseljena lica i socijalne centre u kojima ima ljudi. Na pogrešnom su putu".

„U poređenju sa drugim mestima, Mekele je mnogo bolji, mada je smatram haotičnom jer u jednoj sobi spava 40 do 65 ljudi. Za 3.000 do 6.000 ljudi postoje četiri toaleta za muškarce i četiri za žene. Sanitacija je vrlo loša, voda nije uvek dostupna. Hranu i lekove ... teško pronaći".

„Ljudi su ovde već tri ili četiri meseca i još uvek nemaju pokrivač, a broj IRL se svakodnevno povećava, možda 100 dolazi svaki dan iz najgoreg dela regiona. Dakle, potražnja se ne poklapa sa ponudom. Zajednica, ljudi ovde, pokušavaju da pomognu, ali imaju vrlo malo toga da dele. Niko ne može podizati novac iz banaka; nijedna kompanija ne posluje. Ali ipak, šta god ljudi imali, dele".

„Tada smo to jednostavno primetili. Šokantno je za nas. Tako iznenada. Imali smo normalan život, stvari su se popravljale - domovi zdravlja, životi i obrazovni programi. Dosegli smo do 24.000 dece i planirali smo da proširimo program školskog hranjenja. Ali sve je to trebalo zaustaviti zbog koronavirusa. Tada, kao u jednom danu, dolazi do rata. U poslednja tri meseca pokušavamo da nahranimo 25.000 ljudi u oko 23 centra; neki su udaljeni 75 km od Mekelea. Mnogo ljudi je silovano.

„Bilo je nekih pokazatelja krajem prošle godine: putevi su zatvoreni, budžet za ovo područje je smanjen, a kada smo imali napade skakavaca, nije bilo podrške centralne vlade. Školarcima nisu dozvoljene maske za lice. Bilo je i mnogih drugih poniženja. Dakle, bilo je puno diskriminacije, ali rata? Rat je bio tako iznenadan.

„Ljudi su traumatizovani. Neki od njih izgubili su članove bliske porodice. Ljudi su zabrinuti gde su članovi njihove porodice. Neki ljudi su vani u žbunju. Domovi su im zauzeti. Ljudi su zabrinuti, uznemireni, tužni, besni. Zaista su zabrinuti za budućnost.

„Upoznao sam staru osobu koja je tokom svog života bila raseljena tri puta, sve zbog ovih etničkih ratova, ali za mlađe ljude, bilo ko od 30 ili 40 godina, to je sve novo. Imam 48 godina i nikada nisam bio svedok nijednog rata. Veoma je čudno i vrlo zastrašujuće. To vas zaista stavlja u mrak".

„Kad razmišljam o našem životu ovde pre godinu dana, imali smo mir i znakove razvoja u svim oblastima, u vodama, u sistemima komunikacije. To je bilo toliko inspirativno, dalo nam je nadu. Ali sada su sve bolnice napadnute, opljačkane i uništene".

„Tada smo to jednostavno primetili. Za samo nekoliko meseci".

„Granatiranje u Mekeleu je zaustavljeno, ali i dalje traje nedaleko od nas. Hijene jedu ostavljena tela, koje nema ko da sahrani"

„Silovanje se dešava osmogodišnjim devojčicama i 72-godišnjim ženama. Tako je raširen, vidim ga svuda, na hiljade. Ovo silovanje je javno, pred porodicom, muževima, pred svima. Odsečene su im noge i ruke, i to na isti način".

„Pitate se da li su ljudi koji ovo rade ljudi. Ne znam ko obučava ove ljude".

„Gde god postoje eritrejske ili etiopske trupe. Tragično. Svaka žena, ne samo jednom. Namerno je, namerno je. Uverena sam u to iz onoga što svedočim. Na udaru je 70.000 civila. Toliko pljačke, tuče, silovanja. Svi ciljaju na civile. Brutalnost, ubistvo, uznemiravanje".

„Ovaj region je zatvoren. Odsečeni od sve podrške koju ljudi zaslužuju. Izolovani smo, usamljeni, zapostavljeni. Ako se svet ne kreće u akciju protiv takve strahote, pitate se zašto. Ova patnja je zastrašujuća".

„Ne znam šta je gore, da umrem u grmlju, da gladujem, ili u zatvoru, ili sa puškom. Mladi su tako uplašeni".

„Svet bi trebalo da osudi ubijanje civila. Ljudi koji moraju da napuste domove i seksualno nasilje - toliko je žena i devojaka silovano".

„Želeo bih da kažem svetu: u 21. veku ne bi trebalo da postoji niko ko umre od gladi kada svet može da krene u akciju. Ko može, ne sme da čeka ni sekunde. Svako na svetu mora da deluje, treba to da osudi".

Kurir.rs/Gardian

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track