SVA TROJICA SMO GLEDALI PUT NJEGA A ON PUT BESKRAJA: Sad znam kuda je Đedo gledao, dogledao i ostavio nama da vidimo!
Foto: Kurir Štampano

Kolumna Mihaila medenice

SVA TROJICA SMO GLEDALI PUT NJEGA A ON PUT BESKRAJA: Sad znam kuda je Đedo gledao, dogledao i ostavio nama da vidimo!

Crna Gora -

Očas se u planini avgust premetne u novembar.

Ko kad se strašljivo dete pokrije plahtom preko glave baš tako se obalaci navuku preko planine, zguraju se ko da im je nebo pretesno, svi zastanu povrh kuće i nešto zagledaju suznih očiju…

Nije mi bilo više od devet, deset godina, zgurao sam se između brata i kuma Dragića na drvenu klupicu tik do šporeta, naspram vrata u kolibu kad je nebo isplakalo sve što je moglo, čini mi se..?

Avgust, dan a smračilo se ko ispod babinih obrva kad šta zgrešimo. Biju potoci s Vučja, činilo mi se samo što ne porinu kolibu niz livade… Obično me je bio strah za takvih dana. Naročito kad bi baba pogledala u nebo i prozukla ono njeno: “Đavoli se žene…”, no ništa nisam osećao do potpunog mira i spokoja.

Ko krmaroš je trupcu kraj drvenog praga sedeo Đed, zagledan ko zna gde?

Sva trojica smo gledali put njega a on put beskraja.

Nikad takvog mira, mogla je koliba slobodno vodom niz livade zakukao ne bih – Đedo bi usidrio tu lomnu barku bukvom o nebesa…

Ništa mi tad nije značilo njegovo ime. Nisam ga ni zapamtio. Svi smo ga odreda poljubili u ruku kad je došao. Mirisala je na moračke livade, na smilje i otkose.

Vekovima je naša kuća kumovska s kućom Radovića.

Vazda su babi ljubili ruku kao najstarijoj i najglasovitijoj na planini, no sad je i ona, kruta žena kratkih rečenica, celivala ruku nekome mlađem od nje, a “starijem”…

Takvim mi se činio. Kao da ništa mimo njega nije postojalo, do te pogani što je tukla o kolibu a on…

S obe ruke oslonjen na štap, onaj obični, pastirski, kad s valjane javorovine sastružeš koru pa na suncu zabeli ko kao ono malo kose što je babi virilo iz marame.

Oslonio dlanove na štap, bradu na dlanove i ćuti. Gledao je, zakleo bih se, i kroz kišu, i preko livada, mimo svih vrhova, kroz sve vekove prošle i buduće…

Kisnuo je tu kraj vrata, nije mario. Brada mu se otimala s vetrom, čas na jednu pa na drgu stranu, nije se ni trgao, kao da mu se iz vunenih čarapa i gumenih opanaka sam koren hvata sve dublje u zemlju što je vetar besnije tukao a kiša… Nije to bila kiša no se nebo rasparalo.

Nema u planini kiša već brzaci jurnu s neba pa ko utekne – utekao je…

Prestravio bih se za takvih dana, ali toga – ne!

Kunem se, pamtim ga kao da drugih bilo nije, ništa dana do tog dana! Brat, kum i ja jedan do drugog, sila udarila na kolibu a koliba se uhvatila Đeda i ne pušta. Ko u kakvom sklepanom čamcu kojem niko ništa ne može. Đed za krmom a brada ko jarbol – na jednu pa na drugu stranu, a u nama mir.

Video je Đed dalje od kiša, vetrova i svih planina, da se jedna na drugu popnu…

Što je dan više besneo to je Đedo, čini mi se, mirnije sedeo nalakćen na štap, sve se dublje korenjem hvatajući u zemlju. Umiri se satrapa nebeska, raziđoše se oblačine ko kakvo stado što je pastir dozavo da dojave, umiri se i brada, počinu na licu Đeda što se razgovorio s vekovima…

Eto, đeco, prođe i to… – reče tiho, ko da je usidrio barku pa pozvao da izađemo.

Ništa do mira u nama. Proklet bih bio kad bih umeo opisati taj mir. Da postoje reči – valjalo ne bi, ne bi to bio taj mir da se može u slova…

Ničega se više o tome danu ne sećam, a toliko ih je nalik njemu na planini, ali…

Nisam Đedu zapamtio ime, čudno mi je bilo, no pamtim kud je gledao…

Još sa tog drvenog praga vidici mirišu smiljem i moračkim livadama.

Sad znam kuda je Đedo gledao, dogledao i ostavio nama da vidimo!

Sada mu znam i imena, no Đedo je to, šta ćete više od toga. Dobro ti zdravlje, mila starino!

Čini mi se da bi vetar i potoci odneli tog dana Crnu Goru i milo srpstvo da se nisi korenom dohvatio…

Dobro ti zdravlje, mila starino, ne plašim se više onakvih dana – nema oluja koje će slomiti uspravljenog čoveka nit ima kiša koje će nam poneti kolibe dok god ih drže klinovi sa Svetog Raspeća!

Hvala ti, Đede!

foto: Profimedia

Znam što tad nisam razumeo – vera u Boga Hrista i srpstvo premilo su baš kao onaj štap na koji si svio dlanove: nije važno od kojeg je drveta no kakve ga ruke nose!

Da je i suvarak, ne deblji od maloga prsta, jači je od železa dok god se o njega oslanjaš snagom vere a ne snagom sile. Hvala ti za dan nalik svakome danu na planini, a ni jednom drugom nalik…

Mihailo Medenica

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track