Ko je Nikac od Rovina? Evo šta piše stari novinar Vojin Puljević opisujući novinarske prilike u Beogradu,1911:
"Naum Dimitrijević zvani Skolomarija i Gedža, bio je urednik POLICIJSKOG GLASNIKA, a i bivši kafedžija. Rešio je da pokrene list TRIBUNA, na čelu sa Branislavom Nušićem, koji je bio napustio Politiku. Redakcija se smestila preko puta palate Riunione, u ateljeu dvorskog fotografa Milana Jovanovića. Oko
Nušića okupili su se Pera Taletov, Milutin Tomić koji je pisao pod pseudonimom Nikac od Rovina, koji je bio izvrgnut u Rikac od novina, i drugi...", pisalo je svojevremeno Srpsko nasleđe.
Ja sam, mili moji Crnogorci, kroz čitavi niz moje pedesetogodišnje vladavine neumorno radio na kulturnom preporođaju mile mi Crne Gore! Radeći tako, ja sam cijeli svoj život i svo biće svoje posvetio tome, da vas prvo osposobim za kulturni i parlamentarni život, da od vas stvo-rim nove i kulturne junake, pa tek onda da vam darujem Ustav! I sada, sokolovi moji, poslije tolikih napora, kada sam u tome uspio, ja vam, od sveg srca darujem to moje drago i milo jedinče- Ustav! I daj, Bože, da vam bude sretan!"...
Tim rečima, na Lučindan 1905. godine, Gospodar Nikola darovao je "svojim sokolovima" Ustav, a posle prvih izbora (po jednog poslanika davala je svaka kapetanija) "novi i kulturni junaci" započeše parlamentarni život Crne Gore - naslonjen na tradiciju opštenarodnog zborovanja: pomalo anarhično, nesvikli na parlamentarnu proceduru, ali zato vrlo demokratično.
O počecima parlamentarizma u Crnoj Gori, svedoči i jedna nevelika, ali vrlo zanimljiva knjiga, izdata u Beogradu, 1911. godine, potpisana pseudonimom Nikac od Rovina, pisana anegdotski i duhovito - više humoristično nego satirično - kao svedočanstvo o vremenima, ljudima i običajima.
Evo kako Nikac od Rovina opisuje atmosferu pred prvu sednicu crnogorskog Parlamenta, na Cetinju, u zgradi "Zetskog doma":
U parteru posjedali poslanici lijepo i kao što treba. Upravo, kao što pjesma veli "Ban do dana, Miloš do Lazara".Pogled sa galerija u skupštinsku salu sličan je pogledu sa kakva visa crnogorskog u neku urvinu, u koju se po kad-kad
spuste krstaši orlovi.
"Kud pogledaš, mio pobratime,
Sve panuo junak do junaka,
Mrka brka, oka krvavoga,
Širokijeh prsa i ramena,
Ne može ih sjeći oštra ćorda,
Nit' probiti puška ni kubura.
Ja kakvi su, Srbe pobratime,
Zazor ti je u njih pogledati
A kamoli s njima besjediti!...
Ko ih pogleda, ne bi rekao da su to ni obični ljudi, a još manje kakvi parlamentarci, nego da su sve svatovi od Zadra Todora, Janković-Stojana ili koga drugog viteza iz naše prošlosti.
Iz prvih klupa padaju u oči najizrazitiji tipovi staroga srpskoga soja: Lakić Vojvodić, Mijajlo Nišin, Veliša Lazović,Đuro Drecun, Krsto Tokov, Aleksa Popović, Mitar Miličković, Obren Rnjez i mnogi drugi. Pogledi im oštri, perčini pušteni niz potiljke, a brci rastjerani u strijelce. Junačke im grudi prekriljene čitavim redovima ordenja, odbljeskuju toke kanatlije, pa onda teške mordolame, široki trambolosi i meki silavi u kojima danjuju revolveri i reže ljuti jatagani. Što ih više gledate, sve više vam se čini da su oni tu samo za koji minut i da će se, za koji sat, stvoriti tamo negđe oko Prizrena, Mostara ili Sarajeva pod ratnim zastavama!
I dok vam se tako pogledi zadržavaju na tim orlušinama, dotle, za tili tren, zapazi se i poneki kulturni Crnogorac potkresane bradice, ufitiljenih brka sa prepiljenim obrazima, preko koga je ostao trag junačkoga brkoveza! To vam
je vriježa ljudi mrtve i degenerisane fizičke mladosti, čiji su najizrazitiji predstavnici: Labud Gojnić, Jovan Plamenac, Sekule Drljević i njima slični. A kad dobro osmotrite i uporedite stari i mladi soj, odmah ćete reći da mlađi ovđe
izgledaju kao nezvani u junačku družinu!
Đuro Drecun šarka nešto oko revolvera, otvara mu kapak, okreće kolo i zagleda koliko ima fišeka; Mujo Vlahović izvadio ognjilo i proba ga u kremen; Novo Grujić izvadio jatagan i rasijeca neku knjigu; Krsto Tokov ugoni olovkom prtenu masnicu u revolversku cijev i čisti je; Lakić Vojvodić istresa simsiju; Labud Petrović zakopčava dokoljenicu; Obren Rnjez šapće nešto Savu Boškoviću na uho, ma se ne zna što; Milo Dožić zadubio se u Sveto Pismo i čita ga; Mijajlo Nišin izvrnuo džepove od dolame i istresa iz njih nečasove trice i prašinu; Janko Milić delje neko drvo i gradi kobilicu za gusle; Radoje Rakočević i Janko Vreteničić skrajnuli se u jedan đošak i đidaju se kopčama u praznu pljuvaonicu, jer ne znadu kakva je to naprava i zašta služi. Pored ovih i mnogi drugi poslanici stavili se u službu svojih navika.
Za ministarskim stolom Lazo Tomanović, nešto dremovan; do njega ostali ministri; Jovan Plamenac, lud i avetan zvijeri oko sebe, Dušan Vukotić, Filip Jergović, Marko Đukanović i Pero Vučković, obučeni svi u živopisno i skupocjeno crnogorsko odijelo. Kako ih god pogledate, jedino vam izgledaju prikladni, što vele Crnogorci, samo za svatove i ni zašto drugo na svijetu.
Na galerijama puno publike iz koje pada u oči i priličan broj crnogorske momčadi, čobana iz okoline Cetinja; po đe kome je u pojasu revolver, a po đe kome duduk, svirala ili diple.
SASTAV PRVOG PARLAMENTA CRNE GORE
Adem Kolić, Aleksa Popović, Asan Andrić, Blažo Bošković, Blagoje Hadžić, Božo Vujošević, Veliša Lazović, Vuko Jankov, Gavro Protić, Dušan Vukotić, Dušan Petrović, Drago Radović, Đuro Drecun, Đorđe Milanović, Ilija Jovićević,
Ilija Kapa, Živko Dragović, Janko Spasojević, Janko Milić, Janko Vukotić, Jakov Aleksić, Jakov Vreteničić, Jovan Plamenac, Jovo Popović, Jovan Memedović, Jusuf-beg Resulbegović, Hodža Karađuzović, Krsto Popović, Krsto Tomović, Krsto Tokov, Labud Gojnić, Labud Petrović, Lazo Tomanović, Malin Radović, Marko Trebješanin, Medo Lukačević, Mitropolit Mitrofan,
Milo Tatar, Milo Dragojević, Milisav Nikolić, Milisav Bojović, Mitar Radulović, Mašo Androv, Mitar Miličković, Mustafa Hilmi, Mihailo Bukvić, Nikola Milošev, Novo Grujić, Obren Rnjez, Pavle Vujisić, Pero Jovanović, Petar Ramović, Petar Dobrecović, Rade Radović, Radoje Rakočević, Risto Bošković, Risto Jokanović, Savo Bošković, Sava Dragović, Savo Vuletić, Stanko Bulatović, Savo Krivokapić, Simo Kovačević, Sekule Drljević, Filip Pro-tić, Filip Čelebić, Filip Vujović, Šćepo Martinović i Mirko Mijušković.
PRVA SJEDNICA
Sjednica počinje.
Izbor prvog predsjedavajućeg
PREDSJEDNIK DA BUDE KO JE NAJVIŠE TURSKIH GLAVA POSJEKA
Poslanici svi na okupu. Za ministarskim stolom svi člano-vi vlade. Galerije pune izmiješane publike. Na polju, okolo Skupštine, masa okupljenog naroda; spolja dopiru glasovi od silne vike i graje, jer bi mnogi htjeli da uđu u Skupštinu
i da čuju šta će se govoriti, ali ne mogu, pošto nema mjesta.
...Pst!... pst!... začuše se opo-mene između poslanika. Nasta nijemi tajac!
Prvi ustade i uze riječ
Milo Dožić: Gospodo posla-nici! Po običaju koji se praktikuje svuda u parlamentarnim zemljama, ja predlažem da naj-stariji poslanik po godinama zauzme mjesto privremenog predsjednika Narodne Skupštine, kako bi se potrebni poslovi mogli obavljati do izbora stalnoga predsjednika.
Đuro Drecun: Ja mislim da nije dobro što Dožić reče, nego je mnogo bolje da za prijedsjednika izaberemo onoga poslanika koji je najviše glava posjeka. To je najpravije, ako hoćemo da se držimo prava i Gospodareva Usta-va!...
Krsto Tokov: Ovo je najbolje što može biti; slažem se sa Đurom i glasam u njegov prijedlog.
Jovan Plamenac: Red je, gospodo, da privremeni predsjednik bude najstariji poslanik po go-dinama. Ono, istina, nije rđavo ni ono što je Đuro predložio, pa kako hoćete?
Filip Čelebić: Nećemo ni-kako drukčije već kako je Đuro reka, pa ko bude najviše glava posjeka neka bude prijedsjednik i neka mu je sretno da Bog da jaki! Je l' ovako, braćo Crnogor-ci?
- Tako je, već nikako!... To je u smislu Ustava i prava zakona!... Tako je, tako! - dovikuje množi-na poslanika.
Savo Bošković: Ja opet mislim, najbolje je da pripitamo Gospodara, pa za koga on kaže da valja za prijedsjednika,toga i da izaberemo.
Vuko Jankov: Braćo, ja mislim da nije lako biti prijedsjednik Ustava i Skupštine! Ne treba hitati, no sve lijepo i polagano, pa koga izaberemo taj neka i bude sve dotle, dok ne učini kakvu valencu u politici Ustava!...
Zbog ovoga pitanja otpočinje živa diskusija i prepirka. Poslanici se dijele u dva tabora: Đuro Drecun i stari mu drugovi hoće za predsjednika junaka najboljeg koji je u Skupštini, a Labud Gojnić, opet, sa svojim mlađim drugovima,
ne pristaje na to nikako.
Novo Grujić: Molim vas, gospodo, dajte da učinimo ovako: neka prijedsjednik bude jedan od ovija nas koji smo sjekli turske glave, a ovi što nijesu sjekli neka budu sakletari u Skup-štinu i neka lijepo pišu sve ovo te zborimo!... Ja
mislim da je ovo u razlog Ustava!
Mitropolit Mitrofan: Znate kako, gospodo! Poslušajte me i da učinimo kao što traže ovi mladi poslanici, jer se tako radi i u drugim ustavnim zemljama!
- E tako može... i najbolje je ka što reče Mitropolit! - veli risto Jokanović.
Stari poslanici poslušaše i popustiše.
Dušan Petrović: A sada, gos-podo, da vidimo ko je kad rođen?
Aleksa Popović: Ja sam rođen Smail-agine godine, a sve mi se čini, neđe oko zaposta Gospo-đina posta!
Đuro Drecun: Pa i ja sam te godine, ma prije zaposta...
Mitar Miličković: Ja na tri godine pred Smailaginu pogi-biju!
Nikola Milošev: I ja sam tuda neđe!...
Lakić Vojvodić: Ja one godine kada je pada krvav sneg te se priča!
Mijajlo Nišin: Ne znam kad je bilo, ma sam mali bio kada su mi pričali da sam se rodio pomorske godine, kada su po petoro u jedan grob kopali!
Osim ovijeh još mnogi posla-nici pomenuše godine rođenja: neki grahovsku, neki Omer-pašinu godinu, i tako redom.
Najposlije utvrdiše da je najstariji pop Mitar Milič-Кović, poslanik iz Pipera.
Malo za ovim pop Mitar zauze predsjedničko mesto. Neki mu rekoše da sam kandiduje dva sekretara.
Mitar Miličković: Ja velim da sekretari budu ministri Jovan Plamenac i Dušan Vuko-tić, pošto lijepo pišu!
- Ministri ne mogu biti sekretari! - veli Milo Tatar.
- A mogu li popovi? pita predsjednik.
- E popovi mogu, - čuje se odgovor.
- Onda neka budu pop Marko Trebješanin i pop Krsto Popović - veli predsjednik, i Skupština ih prima.
Sekretari zauzimaju mjesta, a Mirko Mijušković prilazi predsjedniku i nešto mu kazuje kao potajno.
Mitar Miličković: Ovo je, braćo, baš lijepo što ste me izabrali za prijedsjednika i baš vi hvala! Za danas nemamo ođe nikakva posla, i ja ću ovu sjednicu zaključat, a sjutra, moleći se Bogu, svi dođite u cik zore na drugu sjednicu
da se dogovorimo o stvarima i rabotama iz Ustava Skupštine. Zato oglašujem da danas ođe nemamo više nikakva posla!...
Poslanici se mirno razilaze.
DRUGA SJEDNICA
Izbor radnih tela
NEK POP MITAR BUDE JOŠ KOJI DAN PREDSJEDNIK, DA SE NE PRIČA KAO ZA BAJA ČUNOVA, DA JE BIO VOJVODA DVA DANA
Svi su poslanici na okupu. Po običaju, odlaze u crkvu na prizivanje Sv. Duha, pa se zatim vraćaju u Skupštinu.
Savo Vuletić: Gospodo, vrijeme je da sada izaberemo novog i stalnog predsjednika Skupštine, zatim potpredsjednika
i dva sekretara.
- A što sam ja, čoče, ođe? Pa mene ste juče izabrali! Što ti zboriš?! srdito dovikuje privremeni predsjednik, pop Mitar Miličković.
- Pa ti si, pope Mitre samo privremeno izabran! - veli Savo Vuletić.
- E đavo ga, brate, odnio! Kako to može bit?... A dobro mi vjerujte da sam znava e će tako bit, ne bih se ni prima! - odgovara pop Mitar sve ljuće.
Krsto Tokov: Nemo' te, ljudi, to nije pravo? Neka pop Mitar bude bar još koji dan prijedsjednik, a ne samo jedan dan, pa da se poslije priča za popa Mitra, ka i za Baja Čunova, da je bio vojvoda dva dana!
Povodom ovoga nastaje živa prepirka, ali se ipak na kraju umiri, pošto neki rekoše da je Gospodar izjavio želju da novi predsjednik bude Milo Dožić. Tako za predsjednika izabraše Mila Dožića, za potpredsjednika Janka Milića, a za
sekretara Dušana Petrovića i Milosava Nikolića. Predsjednik i ostali članovi zauzeše mesta.
Predsjednik se u ime svoje i ostalog časništva zahvaljuje na povjerenju i obećava da će svoju dužnost predano i savjesno vršiti.
Za ovim predsjednik stavi Skupštini do znanja, da će NJ. Kr. V. Knjaz Gospodar sjutra otvoriti sjednice Narodne Skupštine Prijestonom Besje-dom.
- Živio Gospodar i cijeli vladajući dom! - gromko se zaori iz poslaničkih grla.
Pošto je sjutra dan Gospodar pročitao Prijestonu Besjedu i otvorio skupštinske sjednice, predsednik Milo Dožić ustajei govori:
- Gospodo poslanici! Sada je potrebno da izaberemo odbor za nacrt skupštinske adrese! Ja predlažem da u taj odbor uđu ovi poslanici: Lazar Mijušković, Đuro Drecun, Savo Vuletić, Krsto Tokov, Dušan Gregović, Obren Rnjez, Mitar Martinović, Jakov Vreteničić, Blažo Bošković i Mujo Vlahović.
Đuro Drenuc: Molim da mi se odgovori: šta znači taj odbor i šta on ima da radi?
Milo Dožić: Dužnost je toga odbora da odgovori na Gospoda-revu Prijestonu Besjedu!
Đuro Drecun: Nemam ja što odgovarat na ono što je Gospo-dar reka. Ja mislim da je sve onako ka što je on kaza i nikako drukčije! I ja u taj odbor ne ulazim sa ovom pameću, a vi možete osim mene!...
- Ni mi se u to nećemo upuštat, nikako na svijet, nego me odmah brišite iz toga odbora! - viču Đurovi drugovi: Krs-to Tokov, Obren Rnjez, Jakov Vreteničić i Mujo Vlahović.
Opet nastaje živa međusobna prepirka. Mitropolit Mitrofan i svi ministri uprli pa dokazuju Đuru i ostalijema da to mora biti, inače će Gospodar na njih trista grdnijeh jada! Đuro sa drugovima popušta, pristaje i pita:
- Pa možemo li mi u ta odbor taman ovako pod oružjem?
- Možete, zašto da ne! - odgovara predsjednik.
Izabrani odbor sačinio je adresu, Skupština je primila bez pogovora i predala je Gospo-daru na potpuno zadovoljstvo.
TREĆA SJEDNICA
Konstituisanje skupštinskih organa
ZA MNOM U PRVU SEKCIJU, KO JE CRNOGORAC
Milo Dožić: Gospodo, sada je na dnevnom redu podjela poslanika na sekcije, a da bi se taj posao što prije svršio, ja mislim, najbolje je da samo prijedsjedništvo izvrši diobu poslanika na sekcije.
- Pa lijepo, vaistinu, neka tako bude! - čuje se odobravanje.
Predsjedništvo je izvršilo podjelu poslanika u sedam sekcija. Za ovim sekretar Dušan Petrović poče da čita koji je poslanik u kojoj sekciji, a kada dođe na treću sekciju i objavi da su u pomenutoj sekciji Đuro Drecun i Obren Rnjez,
ova dvojica poskočiše iz klupa i kliknuše:
- Ko u trećoj sekciji?! Mi je li? E nećemo, čoče, zadajemo vi čistu i Božju vjeru!... Mi smo vazda bili među prve, pa ćemo i sad u prvu sekciju!...
Zbog podjele u sekcije izrodi se velika svađa. Drecun i Rnjez neće za živu glavu u treću sekciju; Krsto Tokov i Mujo Vlahović neće u četvrtu; Mijajlo Nišin i Nikola Milošev zapali čak u pošljednju (sedmu) i ljuti zbog toga kao lafovi!
Graja i vika prolamaju skup-štinsku salu; stari poslanici junački traže da svi uđu u prvu sekciju. Ne mogu nikako da se oko toga pogode. Odjednom se iz klupe hitro izdvoji Đuro Drecun i viknu:
- Za mnom, u prvu sekciju, koje Crnogorac!...
Za njim na poklič, polećeše svi stari poslanici.
- I ja sam s tobom, Đuro, sivi sokole! - klikuje sa galerije Mašan Kosovac, stari junak koji, istina, nije poslanik, ali je došao da čuje šta se govori u Skupštini.
Predsjednik sa ministrima i još nekojim poslanicima posreduje, e da bi se nekako pogodili i došli do reda, ali sve uzalud, jer Đuro sa drugovima neće ni da čuje ni za jednu sekciju osim prve! A kad viđeše da ništa ne pomaže, poslaše ministra Marka Đukanovića do Gospodara da mu kaže šta se događa i da ga moli za posredovanje.
Kada Gospodar sazna u čemu je stvar, odmah zatraži poslanički spisak pa sam podijeli poslanike u sekcije. U prvu i drugu sekciju ušli su svi bolji junaci. Tako je Đuru Drecunu i drugovima data junačka satisfakcija.
ČETVRTA SJEDNICA
Red u sali
ZAR OVOG ĐETIĆA NE POZNAJEŠ, VIDIŠ LI, ČOČE, DA LIČI NA ĐEDA
Predsjednik zvoni, poslanici se okupljaju, sjednica počinje.
Novo Grujić doveo svoje unuče, đetića od šest godina, i mali parlamentarac sjedi u poslaničkoj klupi pored svoga đeda.
Predsjednik viđe da dijete sjedi u klupi i upita ozbiljno:
- A čiji je to đetić?
- Ovo je moj unuk, zar ga ne poznaješ, prijedsjedniče? Vi-diš li, čoče, da liči na đeda?! - reći će Novo.
- Đeca se ne smiju dovoditi u Skupštinu i ne mogu seđeti među poslanicima! - veli predsjednik i traži da Novo izvede unuka iz Skupštine.
- Nemoj prijedsjedniče! Ovo ti je dijete ka i zlatna jabuka; mirno je ka anđeo... i neće ono ništa zborit u Skupštinu! - veli Novo, pa kad viđe da dijete ne može ostati u Skupštini uze ga za ruke i odvede na galeriju.
PETA SJEDNICA
Verifikacija mandata
E, NEĆU JA IZ OVE SKUPŠTINE IZLAZIT BEZ VELIKE ČISTINE
Predsjednik objavljuje da je na dnevnom redu izveštaj verifikacionog odbora o poslaničkim mandatima.
Milosav Nikolić, izvjestilac verifikacionog odbora, čita:
- Verifikacioni odbor na-šao je, da je mandat drobnjačkog poslanika Jakova Aleksića nezakonit, i prema tome Jakov nije narodni poslanik!
Jakov Aleksić: A čuste li ga, Crnogorci, šta reče?! Ko nije narodni poslanik? Jesam ja, u zdravlje Gospodarevo, ka ijedan Crnogorac! Ne znam ja za ta vaš odbor, no sam došao ođe ka i ostali Crnogorci!
U Skupštini vika i graja. Neki od poslanika mlađih i školovanih pokušavaju da Jakovu objasne slučaj sa njegovim mandatom i dokazuju mu da nema pravo što protestvuje; drugi, opet, koji su Jakovljeve pameti, dovi-kuju mu:
- Tako, Jakove sivi sokole!... Nijesi ti uzmica ni onđe đe mozgovi prskavaju!
Ohrabren riječima svojih drugova, Jakov još žešće nastavlja:
- E neću ja iz ove Skupštine izlazit bez velike čistine, u zdravlje Gospodarevo!... I što mene u ta odbor nijesu pozvali odmah čim sam došao, pa na lijep način kazali: Jakove, znaš, brate šta je? Tvoj mandat nije po zakonu i ne moš biti u politiku - pa bismo to nekako na lijep način svršili, nego sad, pošto sam ođe sjedio petnaest dana, oni tamo našli da ja ne mogu biti poslanik!... Vidi ti de, molim ti se!... Ostavite me, dobri ljudi, da sjedim ođe, pa
ako velite ja neću ništa zborit u Skupštinu... a sad kako bih se moga vratiti u pleme? Bi li svak reka: Jakov nije umio da se vlada ka poslanik ili tako nešto, pa bi mi se nos otkinuo mimo ijednoga brata Crno-gorca!
Zbog silne vike i graje, predsjednik zaključuje sjednicu. Kada za sve ovo čuje knjaz, pozove Jakova u dvor, malo mu polaska kao junaku, da mu jedne stare haljine, i tako Jakov, na jedvite jade, izađe iz Skupštine.
ŠESTA SJEDNICA
Nastavak verifikacije mandata
PA I MENE JE NAROD IZABRAO A NISU ŽENE, A TO NIJE NIKAKVA STVAR ŠTO JE MILISAV DOBIO 12-13 GLASOVA VIŠE
Milisav Nikolić, izvjestilac verifikacionog odbora, čita dalje:
- Verifikacioni odbor na-šao je, da je mandat Milisava Bojovića za kapetaniju župsku zakonit, i prema tome Milisav je poslanik za istu kapetaniju.
- Nije to istina i neće bit tako! - viknu sa jednog kraja Skupštine Antonije Šundić, protivkandidat Milisava Bojo-vića koji je od njega dobio mnogo manje glasova, ali je ipak mislio da je i on izabran, i došao je u Skupštinu svojevoljno.
U Skupštini zaprepašćenje, jer sve kapetanije biraju po jednog poslanika, a iz župske došla dvojica.
Predsjednik: (okrećući se Antoniju Šundiću) Narod je izabrao Milisava Bojovića koji je od tebe dobio više glasova; prema tome poslanik je Mili-sav, a ti nijesi, i zato nije trebalo ni da dolaziš u Skup-štinu.
- Pa i mene je, čoče, izabrao narod a nijesu žene!... a to nije nikakva stvar što je Milisav dobio dvanaest-trinaest glasova više od mene! - veli Antonije.
Đuro Drecun: Ama nemo' te, ljudi, da se svađamo oko toga: ko je poslanik a ko nije; sve će se to znat. Ja mislim da je pravo da i Antonije Šundić bude posla-nik, a evo zašto: i Antonije i Milisav obojica su dobri junaci, a ja znam da su i knjazu mili, pa neka obojica budu poslanici!
Mujo Vlahović: Dobro je ovo što Đuro reče; ali ako nećete ni tako, onda ja mislim da je najbolje ovo: neka jedan mjesec bude poslanik Milisav, a jedan Antonije, i tako redom. Ja mislim da je ovako u pravu i zakonu, a mislim da će ovo biti milo i gospodaru i vladici i svakome.
Risto Bošković: Ni ova Mujova nije rđava, ali ja bih da učinimo ovako: da tu stvar ostavimo Milisavu i Antoniju, pa neka se oni sami pogode, a mi ćemo na to pristat. Ovako je najbolje, pa da prekinemo besposlicu!
Labud Petrović: Ja se, brate, ne slažem sa pričom nekija poslanika, nego da se to riješi na prost način: neka obojica vade šorak (kocku), pa ko izvuče manji, nek ide kući!
U skupštini graja i vika; čak i galerija traži da obojica budu poslanici. Zbog vike i silnog nereda predsjednik zaključuje sjednicu. Malo za ovim i Anto-nije, kao i Jakov, odlazi na poziv u dvor, a odatle kući.
SEDMA SJEDNICA
Prozivka i utvrđivanje kvoruma
JA SAM POSLANIK I MOGU SIĐET ĐE MI JE VOLJA
Predsjednik zvoni, pa malo zatim otvara sjednicu i naređuje prozivku poslanika.
Dušan Petrović, sekretar proziva poslanike po redu, a kada dođe na red prozivke ime: Krsto Tokov! sa galerije se začu:
- Evo me, o!
To bijaše brcki poslanik Krsto Tokov, koji bijaše vidio poviše građana na galeriji, pa kako mu se dopalo lijepo siđeti na galeriji, i on se popeo i sjedi u galeriji.
Na glas njegove prozivke, predsjednik i svi poslanici podigoše glave i viđeše Krsta na galeriji. Predsjednik povika dosta ljutito:
- Gospodine Krsto, to nije vaše mjesto i molim vas da siđete sa galerije!
- Ja vaistinu neću! Ja sam poslanik i mogu siđet đe mi je volja! - odgovori Krsto.
Zbog graje i vike predsjednik zaključuje sjednicu.
OSMA SJEDNICA
Opozicija kritikuje ministra
ŠTA ZBORIŠ NEKE JADE, KO DA SI SVU POLITIKU NA SVIJET POSRKA
Milo Dragojević upućuje mi-nistru policije ovako pitanje:
Molim gospodina ministra da mi odgovori: bih li ja moga poć do kuće na jednu neđelju dana osustva, pa kad se vratim da opet budem poslanik ka i ovi ostali?
Jovan Plamenac, ministar, odgovara da to pitanje ne pripada samo njegovoj nadležnosti, no cijeloj vladi.
- Ne znaš ti ništa, moj đetiću, no teke zboriš neke jade ka da si svu politiku na svijet posrka! - dobacuje ministru stari pop Mitar Miličković, koma je vrlo čudnovato da jedan poslanik ne smije poći svojoj kući bez pitanja ministrova.
U Skupštini vika i graja. Plamenac urliče i zaključuje se sjednica.
DEVETA SJEDNICA
Poslanik povlači svoju inter-pelaciju
DA NE BI BILO SVAĐE, NEĆU PITAT OĐE, NO ĆU LEPO POĆ MINISTROVOJ KUĆI
Đuro Drecun, digao ruku da traži riječ. Predsjednik to ne vidi, a pošto se Đuru dosadi držati ruku u vis povika:
- Prijedsjedniče, okreni se, čoče, vamo, đavo ga odnio... ćevah nešto zborit!
Predsjednik mu daje riječ, i Đuro veli:
- Ja sam ima da uputim jedno pitanje na gospodina ministra finansija, ali, da ne bi bilo svađe, to neću pitat o'đe nego ću poć kod njegove kuće, pa ćemo se dogovorit ljucki i lijepo.
DESETA SJEDNICA
Poslaničko pitanje
KOJI JE BOLJI
Savo Bošković, upućuje na ministra prosvjete ovo pitanje:
- Molim gospodina ministra da mi kaže koji je kalendar bolji: ali ovi vječiti, ali ovi obični sanovnik, ali roždanik? Ja sam za ovo pita učitelja, pa on veli da ne zna!
JEDANAESTA SJEDNICA
Intervencija za zaštitu Ustava
KRSTO, SAVO I JOŠ NEKI S TAVANA
Mujo Vlahović, pita ministra vojnoga:
- Evo, gospodo, prošle su tri-četiri neđelje od kako se ođe sastajemo. Nego ima, evo, neko doba čim što počnemo govorit ja, Krsto, Savo, i još neki, ovi sa tavana (i pokazuje rukom na galeriju) jednako se nešto smiju. Ja mislim da to
nije lijepo i da je to protiv zakona i Ustava. Gospodin ministar vojni, ili ovi od policije, treba da zabra-ne i da se oni sa tavana (opet po-kazuje rukom na galeriju) ne smi-ju svaki dan. A dok je poslanik Krsto sjedio gore kod njih,
oni se nijesu smjeli nasmejat.
- Pa neka Krsto opet gore sjedi, to je najbolje! - dovikuje Đuro Drecun, Savo Bošković i još neki...
U Skupštini svađa i prekid sjednice.
DVANAESTA SJEDNICA
Problemi razvoja stočarstva
IMA LI DRŽAVNE GOVEDI
Sava Dragović, pita Mitropolita ovo:
- U smislu prava interpela-cije, pitam gospodina mitropolita: ima li on još ove državne govedi koju daje u razne paroije siromasima na izvor? Pa ako ima dobro i jest, ako li nema, ono hvala je Bogu?
U skupštini graja; na galeriji smijeh. Ministri se povlače iz sale. Sjednica se zaključuje.
TRINAESTA SJEDNICA
Poslaničko pitanje
OĆE LI BITI RATA NA PROLJEĆE
Krsto Tomović, pita ministra vojnog:
- Molim gospodina milistora vojnog ili koga od drugija milistora da mi kaže: oće li biti rata na proljeće? Ja mislim da ovo treba da se zna na čisto... a pravo da kažem, za to me birači jednako pitaju!... Pa, brate, ako će bit, evo nas ođe; ako li neće, mi ćemo čekat, pa što Bog da i sreća junačka!
Ivo Đurović, ministar vojni, odgovara:
- Mi ne znamo oće li bit rata, a do duše izgleda da nije daleko! Nego, gospodo, sve to zavisi od Rusije, pa kako ona kaže!
Đuro Drecun: Ima pravo i Krsto je u razlog što pita: oće li rata bit? A ovo što milistar kaže, to znači, brate, može bit, a može i ne bit. Glavno je da mi znamo oće li bit, a to je lako znat... Najposlije, brate, evo ruskog poslanika
na Cetinju pa da ga pitamo!
Aleksa Popović: I ja se, braćo, slažem sa Krstom i sa Đurom... i koliko ja prosti mogu amo nešto viđet, sve mi se čini da miriše na barut!... I Đuro je dobro ovarisa ovo što kaže da pitamo ruskog poslanika, pa ako on reče: rat je tu! - dobro da jest, i mi smo tu!... Ako li reče: rata nema!... onda ćemo lijepo gledat nešto drugo!... Je li ovako?
Savo Bošković: Pravo je, gospodo, da i ja kažem nekoliko riječi. Evo da izložim moje mnenije: ja sam juče svratio u cetinjsku čitaonicu i vidio sam u jedne novine đe piše ovo: "Austrija se sprema". To znam posigurno da tako piše, a to, Boga mi, nije šala!... nego molim gospodina prijedsjednika da pošlje jedno dijete u čitaonicu i da donese te novine ođe, pa ćemo viđet šta mu to znači.
Jovan Plamenac: Gospodo, nema smisla govorit o stvarima koje su daleko od nas. Oće li bit rata ili ne, to zavisi od prilika. Ja molim da se preko ove stvari pređe na prost dnevni red.
Krsto Tomović: Ti, Boga mi, ne znaš šta drobiš, nego samo onako - trnda-prnda!... Ti niti si bio u ratove, niti si, brate moj, sjeka, ni praha mirisa!...
Najljepše ti je, sjedi i zapali!... Ti si masak te preveliki!...
Risto Jokanović: Ja sam, braćo, u svako doba za rat, i ako ćemo pravo zborit - vrijeme mu je! Prošlo je trideset godina od ka se puška ne čuje... a duša je blago, moram priznat, i mene birači pitaju isto ka i Krsta oće li bit rata?
Kad će bit? sa kojom bi se državom dobili i tako?.. pa, ka velim, dobro bi bilo da se to zna po Ustavu!... Ja mislim ovako... a može i drukčije...
Drago Radović: Ja, gospodo, ne znam kako to može bit da milistri ne znadu: oće li rata bit ili ne... Ali pošto se to ne zna, onda je najbolje da pričekamo dok ne Rusija pozove. Ja mislim da je ovako najbolje, a vi možete kako god oćete... i najposlije evo me ođe i ja glasam za rat!...
U Skupštini vika i galama. Među poslanicima silna pre-pirka. Građani silaze sa galerije u salu i nastaje opšta svađa.Ministri i skupštinsko časni-štvo u sporednoj sobi takođe zaturili kavgu.
POZDRAVNI TELEGRAM IZ BEČA
ZASTAVA USTAVNOSTI
Srpsko-hrvatska univerzitetska omladina u Beču, poslala je na Cetinje pozdravni telegram prvom cenogorskom ustavnom
parlamentu. U telegramu stoji:
"Srpskim Spartancima, koji očuvaše srpsku slobodu i svojom bistrinom, obrazom i junaštvom zadiviše ceo svet, želi srpsko-hrvatska omladina, skupljena iz svijeh oslobođenih i neoslobođenih srpskih i hrvatskih krajeva, da zastavu ustavnosti, koja zauzme mjesto na savremenom apsolutizmu, dižu visoko, učvrste snažno, i što pre potpuno razviju, prema čistoj narodnoj volji, prema potrebama Crne Gore i naše narodne ideje."
Depešu je potpisalo 148 bečkih studenata, Srba i Hrvata.
ČETRNAESTA SJEDNICA
Kadrovska pitanja
MOŽE LI U POPOVE S PODOFICIRSKOM ŠKOLOM
Petar Ramović, pita ministra vojnog:
- Molim gospodina milistora vojnoga da mi kaže: može li se zapopit sin pokojnoga popa Sima Maškovića, koji je bio u Srbiju i tamo izučio
podovincijersku školu?... Momče je napredno i za duovno lice ka što bit može, a evo ođe i gospodina mitropolita pa da to ude-simo i zapopimo ga!
Filip Čelebić: Ako ovo momče voli vanđelije i vako... da rečemo... crkveno pjenije - onda ga možemo zapopit; ako to ne voli, mi ćemo ga postavit za vodnika državne štamparije ili za oficira u Glavnu Kontrolu!...
Krsto Tokov: Ja mislim da to momče treba zapopit, ali samo po Ustavu!... e, pobratimkoviću svijetli, a ako u Ustav nema točke i palagrama da se Crno-gorac može zapopit, mi ćemo mu dat neko drugo zvanije u smislu zakona.
Na kraju diskusije ministar prosvjete obećava poslaniku Raminoviću da će tu stvar uzeti u svoje ruke i riješiti je sa g. mitropolitom.
PETNAESTA SJEDNICA
O pravima boraca
MINISTAR NE ZNA NI KOLIKO TURČIN IMA NOGA
Predsjednik otvara sjednicu, a malo zatim začu se glas sa galerije:
- Prijedsjedniče, molim za riječ!
I predsjednik i poslanici podigoše glave ka galeriji, u kojoj sjeđaše stari junak, Bajo Pavićević, iz Pješivaca, i tra-žaše riječ.
- Ti, Bajo, nijesi poslanik i nemaš prava da govoriš! - dovikuje mu predsjednik.
Ja, vaistinu, imam!... Ja sam dobio bilet da zborim!... klikće Bajo starac s galerije i pokazuje skupštinsku ulaznicu, jer misli da mu ulaznica daje pravo govora u Skupštini.
Đuro Drecun: Braćo, nemo te skakat u trzavice! Bajo je junak ka ijedan crnogorski sin i sjeka je dok je mahat moga, pa neka i on govori, da vidimo šta oće!
Filip Čelebić: I ja mislim da Bajo može zborit, ali ne sa galerije, no neka siđe ovamo među nas, pa neka zbori koliko oće!
Mujo Vlahović: Vala, ljudi, kad mogu bit poslanici vaka momčad ka ovi Jovan Plamenac i Dušan Vukotić, koji ne znaju koliko nogu Turčin ima, zaista može i Bajo Pavićević koji je vazda bio prvi đe su mozgovi prskavali!
- Tako je, da ti Božu vjeru! odobravaju mu Đuro Drecun, Filip Čelebić, Drago Radović i drugi. U Skupštini silna graja.Sjednica se prekida.
ŠESNAESTA SJEDNICA
Predlog zakonskog projekta
MOŽE LI BIT POSLANIK ONAJ KO NIJE TURSKE GLAVE SJEKA
Filip Čelebić: Ja, braćo poslanici, oću da nanesem pred vladu i Skupštinu jedan smisa za zakon o poslanicima, a to je ovako: ja predlažem, da od sad, u Crnu Goru, ne može niko bit narodni poslanik, ko nije sjeka turske glave!...
Mislim da je ovo dobro, pa da se, braćo, zna jedna čistina, a ne ka ono juče što smo se svađali zbog Baja! Ja po Ustavu molim da se od ovoga moga prijedloga odma napiše zakon!
Savo Bošković: Mene su ovi Filipov prijedlog sviđa, samo ja bih još ovako reka: narodni poslanik, u Crnoj Gori, ne može bit niko ko nije sjeka turske glave, ili, ko nema Obilića medalju ili ovu za hrabrost!... Vjerujte, ljudi, da
bi ovo najbolje bilo, i ja velim da se krećemo u glasanje koliko je još danas!
Janko Vukotić: I Filip i Savo dobro zbore, ali ja bih još nešto druga reka; a to je ovo: da narodni poslanik može bit svaki Crnogorac koji je Gospodaru po volji i koji je od dobre kuće!... Ja mislim da je sve ovo osnovano na Ustavu u smijslu pulitike... e, ako li nije ovako, recite: nije, brate, tako! pa ću gleat svoje poslove!
Predsjednik objašnjava da će vlada, u svoje vrijeme, o tome podnijeti Skupštini potrebni projekt i da će se to donijeti kako treba.
