AKI JE BIO ROKENROL TOMA ZDRAVKOVIĆ: Ispovest Husa iz Parnog valjka o Štuliću, porodici i ženi kojoj su posvećene njihove pesme
Foto: Zorana Jevtić, Nebojša Mandić, Privatna Arhiva

Moja životna priča

AKI JE BIO ROKENROL TOMA ZDRAVKOVIĆ: Ispovest Husa iz Parnog valjka o Štuliću, porodici i ženi kojoj su posvećene njihove pesme

Moja životna priča -

Aleksandar Aki Rahimovski je bio glas zagrebačkog rok sastava, a Hus njena mašina i motor. Znao je još ko tinejdžer da će imati svoj bend. Iz porodice je nasledio ljubav prema umetnosti i sportu. Trenirao je hokej. Napisao je neke od najvećih rok hitova, ali i producirao albume Haustora i Plavog orkestra. Posle smrti voljenog prijatelja i prvog vokala u grupu je došao novi pevač Igor, a Hus sebe na sceni vidi još mnogo godina

Najstarija slika koju mogu dozvati je neko dvorište i milion mrava na gomili. Ne znam zbog čega je to tako, ali sam i kasnije kroz život nekoliko puta video istu situaciju. To mi je doslovno prva slika koje se sećam. I da, sećam se male reke koja ide uz trotoar i ja čučim i bacam neke grančice i igram se. To su moji brodovi...

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Privatna Arhiva

I onda me je u jednom trenutku udario auto. Pokušao je da se parkira, ali me nije video i tako. Nisu me roditelji tad izgrdili jer sam bio neoprezan, dovoljno sam bio kažnjen traumom koju je nezgoda izazvala. Nije to bilo ništa dramatično, jer sam bio na trotoaru.

Banjaluka

Rođen sam u Banjaluci, a ceo život proveo sam u Zagrebu. Priča ide ovako, moji su bili siromašni. Tata je bio na likovnoj akademiji, a mama je bila farmaceutski tehničar. Kad je trebalo da se rodim, mama je otišla u Banjaluku kod svoje majke. Baku s mamine strane nisam upoznao, jer je ubrzo nakon toga preminula. Da li je neka slučajnost ili nešto drugo što sam rođen u Banjaluci, stvarno ne znam. Nemam sećanja odatle, jer nisam tamo živeo. Proveo sam možda nekoliko meseci kao beba, dok je mami trebala pomoć. Sva moja sećanja su zapravo iz Zagreba. Imali smo dosta rodbine tamo i ja sam znao da idem tamo kao momak, ali mi je uvek bilo dosadno. A u Brčkom, gde je živela linija po tati, bilo je muško društvo, pa je bilo puno zabavnije.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Privatna Arhiva

Husein

Ime sam dobio po dedi. Tata mi je preveo značenje i rekao je da je to "lepi gospodin". To lepi je nešto što nema veze sa mnom. A ovaj drugi deo, gospodin, pa pokušavam se održati u tom svetlu.

Detinjstvo

Jedinac sam, što mi je bilo jako gala dok sam bio mali. Sva pažnja je bila usmerena na mene. Sada nisam takvog mišljenja. Zapravo, jako bih voleo da imam sestru ili brata. Ili, još bolje, i jedno i drugo. A škola? Dok god je škola išla na pamćenje, bio sam odlikaš. Onda kad je trebalo da počne da se uči, sve se menjalo. To je bilo zbog interesovanja. Već u sedmom, osmom razredu sam počeo da sviram i gledam cure. Moje školovanje je zapravo bilo kuburenje, ali nema veze, snašli smo se.

Hokej

Kao i svi klinci tražio sam sebe. Zapravo, tražio sam nešto što bi me zabavljalo. Moja familija je sportska, svi su vezani za sport. Bilo je nekako prirodno da probam i ja da se nađem tu. Međutim, pojavila se gitara i tad je sve bilo gotovo.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Privatna Arhiva

Tambura

Ali nije bila gitara jedini instrument koji sam svirao. Ne, ne. Tu je bila tamburica. U osnovnoj školi, u kojoj sam završio prva četiri razreda, nismo imali neki izbor sekcija u ponudi. U to vreme registrovao sam električnu gitaru kao neki čarobni zvuk koji me ispunjava. Međutim, nisam imao gde da vežbam, a u školi je bila neka tamburaška sekcija. Bila je slična gitari, ima žice i trzalicu. Hajde da probam. Svirao sam prim. To je zapravo bio prvi instrument koji sam uzeo u ruke. Fantastično iskustvo, kad vidiš kako sviraju, kako su sinhronizovani, neverovatno je. Ipak, to nije moj život.

Prva gitara

Tata mi je kupio prvu gitaru, koja je bila akustična. Onda sam ja skupljao neki novac i uspeo sam da improvizujem nešto. Metnuo sam pikap i uključio je na stari radio. Nije to bilo puno glasnije od onoga kako je gitara zvučala, ali se čulo na zvučnicima. Meni je u tom momentu bilo dovoljno.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Zorana Jevtić

Bitlsi

Nisam se zbog Bitlsa zaljubio u rokenrol, kao što misle. Zapravo, prvi kontakt sa električnom gitarom su bili Dilan, Edin i Šedouzi. Ti instrumentali su mi bili fantastični. Tata mi je to objasnio, jer nisam znao kako to funkcioniše. Bitlsi su se pojavili mnogo, mnogo kasnije. Zaljubio sam se prvo u gitaru, a onda nekoliko godina kasnije u njihovu muziku. Ne znam kako da ti opišem to nešto što su oni meni predstavljali. Kad bih čuo njihovu muziku, preplavio bi me neki čudan osećaj. Ne znam da li sam ikada kasnije slušajući muziku imao takvo otkriće i osetio tu blagost. Bila je to fascinacija i definitivno je u velikoj meri uticalo na mene.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Privatna Arhiva

Prozor

Prva ozbiljna grupa koju sam napravio zvala se Zlatna kompanija. Bilo je i ranijih varijanti, ali ovo je bilo ozbiljno. Do tada smo glumili sastave. Svaka ulica je imala po jedan. Nemam pojma kako smo i šta smo proizvodili od muzike. Znaš šta je tu bilo interesantno? Ispod mog prozora je bio mali parkić. U njemu su se skupljali stariji dečaci, koji bi uveče svirali. Oko njih su sedele cure. Ja sam bio četvrti razred, a oni sedmi, na primer. Gledao sam ih i bio sam fasciniran njima. Na kraju sam i uspeo da dođem do njih, pa su mi i objašnjavali neke stvari.

Prva pesma

Odmah sam počeo da pišem svoje pesme. Ne sećam se kako se zvala, ali se sećam stihova "Ne, ne želim ljubav", to mi je ostalo u glavi. Interesantno je što ne mogu da se setim imena. Kad su mi momci pokazali nekoliko trikova i neke osnove, sve je išlo jednostavnije.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Privatna Arhiva

Počeci

U jednom momentu smo se preselili iz Savskog gaja u centar Zagreba. Naravno, nastavio sam da sviram. Tada sam i upoznao neke muzičare. Prvi angažmani bili su zapravo u Andergraund pab bendu. To je bio taj prvi korak prema nečemu ozbiljnijem. Imali smo prave instrumente i dva ili tri nastupa pred publikom. Onda su ponovo krenula ta untrašnja traženja među članovima i bend se raspao. Onda sam imao bend koji se zvao Ab ovo i u to vreme sam upoznao Nenada Zubaka. Imao je kuću na Cvetnom. Kod njega se stalno sviralo, jer bi mu roditelji vikendom išli negde. Mi bismo odmah došli sa instrumentima. Ko se našao pri ruci, svirao je u bendu.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Privatna Arhiva

220

Dobru stvar smo uradili s grupom 220. Mi smo i dalje svirali, dolazili smo na Vrbik i molili da nas u pauzama puste da izađemo na binu. I sad, kad god smo nastupali, koliko god to kratko bilo, dobijali smo pozitivne reakcije. Imali smo dobar repertoar. Drago Mlinarec je to shvatio i uzeo nas kod sebe. Tako je počela priča s grupom 220. Svirali smo uglavnom vikendom - petak i subota. Znalo se zalomiti pa smo svirali i u Lisinskom i Domu sportova, doduše u maloj dvorani. Klubovi su bili naš početak. Nema dobrog malog benda koji nije pekao zanat kroz klubove. Kad smo objavili album, nekako smo se opet podelili međusobno šta ko preferira u muzici. Svi smo voleli rok i album je imao puno delova gde se menjao ritam. Meni je onaj klasičan rokenrol bio jednako drag. Međutim, tu su krenula kreativna razmimoilaženja. Mi smo kao mlađi vukli na jednu stranu, a on je bio malo ozbiljni pa je imao svoju. Zubak je tada odlučio da neće pevati, jer to nije kulturna uloga. Sklopili smo neki džentlmenski sporazum da objavi album pod svojim imenom, a da nama ostavi naziv grupe 220.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Nebojša Mandić

Aki Rahimovski

Kad smo počeli raditi s novim pevačem, ta razmimoilaženja su bila sve veća. Pronašli smo Akija u Zagrebu. On je zvanično došao kao vokal u grupu 220, u nekom trenutku je bio pevač te grupe. To je bila 1975. godina. Vidiš kako je to čudno. Mi smo u to vreme znali da snimimo album, napravimo turneju i da nam opet ostane slobodnog vremena. Imam utisak kao da su te godine trajale mnogo duže nego ove sad. Čudno, zar ne?

Da preživimo

Imao sam 21 godinu, a Aki 20. Pazi, u jednoj godini se sve izdešavalo. U to vreme smo Aki i ja morali da izdržavamo sami sebe. On je došao iz Skoplja u Zagreb, a ja sam odbio da odem s roditeljima u Brčko. S nepunih 17 godina sam počeo da živim sam u Zagrebu. Tata me je pitao mogu li da živim sam, da li ću moći da se izdržavam. Rekao sam mu da imam od čega da živim i on je rekao: "U redu." Naravno, trebalo je da se radi kako bi se preživelo. A Aki i ja smo bili jedini koji smo morali da radimo da bismo nešto jeli. Sve je to vodilo tome da se grupa 220 raspala i onda smo nas dvojica pokrenuli Parni valjak. Priključio nam se i Jurica Pađen. Tu je početak priče o Parnom valjku...

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Nebojša Mandić

Ime

Prvi nastup Parni valjak je imao u Beogradu u Hali sportova, a i debi album nam je objavio PGP, a ne Jugoton. Imali smo jedan ozbiljan problem na samom početku. Prvo gde je zapelo bile su pesme. Trebalo nam je nešto što bi se vrtelo na radiju, da bismo odskočili. Međutim, to stvara pritisak i očekivanja. Menadžer Vladimir Mihaljek Miha se dosetio medijskog trika "Sad ćemo mi da sredimo pesme o Parnom valjku". Tako je i nastalo ime. Dok sam bio u grupi 220, imao sam pesmu "Ja sam parni valjak", ali nije došla na red da se snimi, jer smo se raspali. Kad je počeo novi bend da vežba, počeli smo da razgovaramo i o imenu. Jedna od prvih pesama koje smo vežbali je bila upravo ta. Pokojni Zlatko Miksić Fuma, koji je bio basista, rekao je: "Ja nešto razmišljam. Ako će se singl zvati 'Ja sam parni valjak', hajde i mi da budemo Parni valjak." Složili smo se. Nije nam bilo ni na kraju pameti da će to ostati i da će se sve tako izdešavati.

Aki Rahimovski
foto: Dragan Kadić

Šta da radimo?

Nismo bili u stanju da zabeležimo Akijev glas. Niko nije mogao da nam pomogne, ma ni producenti. Nismo mogli uloviti energiju koju smo imali uživo. Uživo smo razvaljivali. Svirali smo masovno. Naša filozofija je bila moramo slomiti selo po selo. Kad nismo imali dobru reakciju, povlačili bismo se u garderobu, ispičkaramo se i vratimo na binu. Moralo je da se čuje u publici: "Dođite nam opet, dođite nam opet." Tako smo rasli. Uživo smo bili dobri, ali to nismo uspeli da zabeležimo na traci, sve dok nismo otišli u Milano. Tamo je čovek snimio Akija kako stvarno peva. Mi smo njega do tada čuli kako peva na bini, a u studiju je pevao kao neki mali čovek. Potpuni paradoks. Prvi snimci su bili problematični, bilo je svega. Da nismo imali koncerte koji su nas izgradili, ne bismo opstali.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Zorana Jevtić

Nema zle krvi

Nameće se pitanje novog raspada. Nije bilo upitno da li ćemo se raspasti. Bilo je momenata unutar benda. Ali koji ih nije imao? Prva postava je odradila značajnu fazu. Međutim, došli smo do momenta kad smo shvatili da dalje nećemo moći tako. Zlatko, koji je bio dosta stariji od nas, bio je zvezda. On je bio stara škola, nije se dao maknuti. To je njega furalo, bio je kao morski pas u akciji. Čim smo počeli malo drugačiju formu, on se nije snalazio. Nikada među nama nije bilo zle krvi. Sa svima smo u dobrim odnosima. Nije bilo loše vibre, osim želje da se ide napred.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Zorana Jevtić

Prekretnica

Odlazak u Milano je bio presudan za nas. U tom trenutku se nešto bitno bolje desilo u načinu na koji mi to radilo. Onda smo imali prve ozbiljne hitove. Bitno nas je promenila publika. Kad je "Stranica dnevnika" zaživela i postala hit, počeli su se puniti mnogo veći prostori. Počela je da dolazi ženska publika, a za njima stižu i muškarci. To nam je omogućilo da malo mirnije radimo, iako nas je opterećivao sledeći korak. Imali smo sreću da su nakon albuma "Gradske priče" došle "Vruće igre", koje su još digle iznad priču, iako se između ta dva albuma maltene cela postava promenila. Mislim da su pesma "Stranica dnevnika" i album "Gradske priče" bili najveća prekretnica.

Novi val

Novi val je teško objasniti. Skupilo se nekoliko bendova koji su uspeli nešto da naprave. Zagreb je imao u jednoj fazi tu neku priču o svojoj pop-rok školi. Imali su jaka imena. To je bila prva faza s bendovima koji su se pojavili paralelno s tom muzikom. Onda je došlo do zatišja, pa su se ponovo pojavili bendovi koji su počeli da zakazuju jugoslovenske turneje. Puno toga se izdešavalo. Nastala je renesansa muzičke scene.

Branimir Džoni Štulić, Džoni Štulić
foto: Printscreen/Youtube

Producent

Ono što sam razumeo mogao sam predati dalje, novim naraštajima. Dok god su bendovi snimali uživo, bez programiranja, a onda je sve otišlo pa-pa. S društvom sam producirao bendove koji su eksplodirali. Radio sam i Haustor, Plavi orkestar, Patrolu... Dosta toga. Džoni Štulić je isto mogao reći da je ušćario na tome što smo se upoznali, jer sam mu izgurao početak karijere. Nije bio komunikativan lik da bi nešto napravio, ali nebitno. Kažem ti, voleo sam to da radim dok se nije promenio pristup snimanju. Ja sam stara škola, treba mi živa svirka.

Rat

Ne znam šta bi bilo da nije bilo rata, verovatno ne bi nastale neke pesme. Imao sam poriv da napišem neke pesme, kao što je "Povratak ratnika" ili, na primer, "Lovci snova", u kojima sam želeo da kažem to što mi je bilo u glavi. Ko će ga znati šta bi bilo. Sumnjam da bih prestao da sviram, jer ne vidim nikakav razlog. Verovatno bi bilo mnogo veselijih pesama, ali ko će znati. Ne volim da razmišljam i govorim o tom vremenu, jer je veoma teško. Svako ima svoju perspektivu toga. Bio sam zgrožen samom situacijom, da se u ovo vreme ratuje, da nismo dovoljno evoluirali da ne možemo da se dogovorimo. Nismo se plašili za našu muziku, ni bezbednost u drugim zemljama. Vrlo je jednostavan razlog. Ko će doći na nastup? Pretpostavljam da će doći ljudi koji vole bend, prepoznaju njegov senzibilitet. Zašto bi bio problem? Šta smo mi krivi, ili bilo ko? Nismo imali nikakve situacije ni pre ni posle rata. Uvek smo imali publiku koja je pozitivno zračila. Nije bilo straha.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Zorana Jevtić

Raskid

U jednom momentu se Parni valjak rastao. Puno stvari se skupilo. Zasitili smo se, a i ja sam se umorio. Tempo je bio ubitačan. Posle raspada Jugoslavije nam se smanjilo tržište, nestala je regija kao priča. Ostale su Hrvatska i Slovenija. Mala Hrvatska i još manja Slovenija. Ne možeš da egzistiraš i držiš nivo, a mi smo se trudili maksimalno. U tim vremenima je to postalo sve teže i teže. Nisam hteo da doživimo tužnu sudbinu i da se to što smo do tog trenutka postigli samo strmoglavi. Hajmo stati, prijatelji. Trideset godina smo izdržali. Znaš, niko nije ni sanjao da ćemo doći dotle. Prvu turneju smo imali sa Ju grupom, oni su tada slavili pet godina. Nama je to izgledalo neverovatno. Tih trideset godina sam s ponosom gledao.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Zorana Jevtić

Hajmo iz početka

Međutim, ništa se nije desilo, Aki nije uspeo. Zapravo niko nije uspeo solo. Svi smo se snašli, ali nismo napravili ništa u muzici. Aki je objavio album koji je prošao tako, nikako. Objektivno ništa. Finansijski sam odlično prošao, ali nisam imao bend i to zadovoljstvo koje mi je nedostajalo. Album mi je objavljen u Poljskoj i brzo je postao zlatan. Dobio sam neku potvrdu i finansijski mi je to tržište donelo mir ili šta god. Ta želja da nastavimo je bila jača od svega. Nije bio plan da prestanemo na neko vreme pa da se vratimo. Jednostavno se sve tako desilo. Nije bilo zbog para, nemoj da razvijaš filmove u glavi. Našli smo se slučajno u Klubu glazbenika u Zagrebu. Svi! Dolazili smo zbog provoda, a jednu sredu smo se našli svi. Bila je tu kompletna Valjkova postava. Popeli smo se na binu u jednom momentu i počeli smo da sviramo i to je bilo to. Idemo ponovo!

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Nebojša Mandić

Žuti karton

Vest o Akijevoj smrti nas je zatekla. Bilo je najave koju smo svi ozbiljnije shvatili od njega. Prvo je doživeo moždani udar. Bila je to lagana najava budućeg problema, što se kaže žuti karton. Govorio sam mu da se sabere. Bio je boemčina, rokenrol Toma Zdravković. Svaka čast! Da smo bili tako veliki bend u Americi, imao bi tim doktora i skakutao bi bez problema kao Mik Džeger. Bilo je bolno. Razgovarao sam to jutro s njim i zvučao mi je dobro. Znao sam po glasu kako se oseća. Bio je srećan, dobre volje. Dva sata kasnije su mi javili da je umro...

Akiju u čast

Taj šok smo zalečili pripremama za oproštajni koncert. Najavili smo bili Arenu pre njegove smrti, sve bi bilo regularno, ali smrt nas je sprečila. Odlučili smo da ništa ne otkazujemo i da samo preinačimo u koncert Akiju u čast. Onda smo na molbu grada napravili koncert i u Puli, jer je Aki imao posebnu vezu s njima. Okupirali smo se time i nismo ni stigli da žalimo. Pokrili smo taj tip emocija koncertima koje spremamo i entuzijazmom ljudi koji su hteli da budu gosti. Znaš, bilo je i razočarenja od njegovih prijatelja, koji nisu hteli da se pojave. A mi? Mi smo tek nakon Pule stali i shvatili da nema više ničeg. Onda dođeš u situaciju da si na nekoj prekretnici da možeš život od tog trenutka gledati unazad. Šta ima iza toga? Ništa. Čekaš svoj red...

Aki Rahimovski
foto: Nebojša Mandić

Novi glas

Bilo je nekoliko ljudi s kojima smo probali naći zvuk, koji bi bio nova priča. Zapravo, već smo bili prilično sigurni da se ništa od toga neće desiti. Da nećemo naći vokal. Igor Drvenkar mi je nekako prošao ispod radara. Nisam znao za njega. Imao je karijeru i u teatru, pevao je u mjuziklima, imao je svoj bend... Ništa od toga nisam ispratio. A onda smo se poklopili. Samo je kliknulo. Već na prvoj probi je bila neka dobra hemija. Krenuli smo iz početka. Sve što je bilo, prošlo je, sad ćemo sve iz početka. Moramo se novim pesmama potruditi da stvorimo repertoar koji nam neće biti usputan.

Igor Drvenkar, Aki Rahimovski
foto: Zorana Jevtić, Marina Lopičić

Porodica

O porodici nikada nisam pričao, ne volim da ih eksponiram. To je moja odluka. Supruzi Viki sam posvetio puno stihova i rečenica, ona je jedan od razloga zašto sam mogao da radim na način na koji sam radio i zaslužna je što je sve funkcionisalo kako treba. Nosila je tri zida kuće. Imam sina i ćerku. On je brend menadžer, a ćerka je u Americi već osam godina. Srećni su. Kad god skajpujemo s njom, vidim da se smeje. Sve je pet. I supruga i ja možemo biti mirni po tom pitanju.

O smrti

Više sam se opterećivao mislima o smrti i prolaznosti kad sam bio mlađi, što se može čuti u puno pesama. Ne bih voleo da mi sudbina uredi da žilavim i mučim se mnogo. Voleo bih kao Aki, samo tup i gotovo, ali ne u ovim godinama. Još malo vremena ne bi bilo loše.

Husein Hus Hasanefendić, Ispovest, životna priča
foto: Zorana Jevtić

Zapamti ovo

Znaš, život je smrtonosna bolest. Na kraju je neki mikrosvermir koji stvoriš oko sebe najbitniji. Možeš biti srećan okružen malim brojem ljudi koji te vole i koje voliš. Ne moraš da imaš puno i da budeš srećan, a opet, s druge strane, možeš i da budeš sam i da imaš beskrajno mnogo. Svašta može biti. Zahvalan sam na svom životu, nije to bez truda, ali puno toga je odigrala sreća. Napisao sam neke pesme, a one su se dopale ljudima. Kad podvučem crtu, mogu samo sa smeškom da posmatram svet.

Kurir.rs/ Ljubomir Radanov

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track