Prvo što mi padne na pamet kad se sjetim djetinjstva jeste naš stari televizor "grundig". Pored ekrana, s desne strane nanizana su dugmad koju treba ko manijak stisnuti ako želiš promijeniti kanal. Jedno, ono na vrhu, stalno otpada, a ja ga onda tražim po tepihu, kad ga nađem, nabijam ga nazad na plastični šiljak na vrhu. Deset mi je godina i službeno sam daljinski upravljač naše familije. "Milane, prebaci na drugi program!"
Drugi je ZDF (Zweites Deutsches Fernsehen). Ustajem i stišćem jako palcem onaj drugi po redu plastični valjak. Ima ih deset. Nije mi jasno zašto ih ima toliko kad biramo između dva programa, ARD i ZDF. Hajde, postoji i treći, lokalni, ali na njemu nikad nema ničeg za djecu.
Josip i Spasa
Kad tata dođe iz kamenoloma, skida na vratima teške čizme s čeličnim vrhom, pojede nešto i otvori pivu, ("Milane, daj otvarač!"), pa sjedne u fotelju i gleda vijesti ili nogomet. Pritom se živcira puno. Druži se samo s Jugovićima iliti, kako on kaže, s "našim ljudima", kojih u našem selu Oberderdingenu ima dosta.
Josip je čovjek kratkog fitilja, majka Spasa kaže da je "drndav". Tu sam riječ čuo samo od mame (ona je voljela izmišljati riječi), ali znam šta to znači. Mnogo smo se puta moj dvije godine mlađi brat Ivan i ja uvjerili da je Josip "drndav." Zadnji put smo to osjetili kad je nakon posla bos nagazio na cijelu diviziju plastičnih vojnika razbacanih po podu dnevne sobe.
Tešku ruku koja mu je trebala u kamenolomu, za razliku od teških cipela, e nju nije ostavljao kraj vrata nakon posla.
Oberderdingen
U Oberderdingenu stoje dvije ogromne firme s tisućama radnika, jedan od njih je moja mama, koja radi u EGO-u na pokretnoj traci na kojoj strojno buši cilindre automobila. "Moja mama radi 'porše'", kažem svaki put kad me neko pita u razredu.
Kad se nakon radnog vremena isprazne parkirališta, tamo igramo nogomet, radimo gluposti na BMX biciklima ili se samo vozimo kroz polja i šumske puteve.
Mikrofon pod nos
"Milane, daj ipak prvi." Prvi je ARD. Skačem na noge iako bih jako volio da ostane na drugom jer nakon vijesti kreće "Hitparade", najpopularnija muzička emisija u Njemačkoj. Večeras će tamo biti Nena, Gajer Šturcflug, Trio i sve druge najveće zvijezde njemačkog novog vala. Kad sam čuo Trio, znao sam da ću biti pjevač. Napravili su u prošloj emisiji nešto o čemu bruji cijela Njemačka. Pjevač je usred nastupa sišao s bine i gurao zapanjenoj publici mikrofon pod nos. Dotad neviđeno. To ću i ja raditi kad postanem zvijezda. A biti ću. Nema sumnje.
Gastarbajterska priča
Tata i mama jako puno rade, često prekovremeno i nakon posla, da završe kuću u Zagrebu u kojoj ćemo se jednog dana vratiti i živjeti svi zajedno pod jednim krovom. Zato je kuća ogromna, na dva kata, a na svakom po tri sobe. Nikad ne idemo na Jadran kao drugi, nego ljeta provodimo na gradilištu, u kući na brdu pored Zagreba. Zato me miris cementa i pijeska i dan-danas podsjeća na ljetne praznike.
Navečer se Ivan i ja igramo "Zvjezdanih staza", jurimo u pidžamama kroz vinograd lomatajući drvenim štapovima koji nam glume svjetlosne mačeve, dok mama i tata sjede na tronošcima ispred kuće, piju pivo i planiraju budućnost.
Tuzla
Krajem sedmog razreda Ivana i mene šalju u Tuzlu kod ujaka i ujne da naučimo jezik jer ćemo se tako lakše uklopiti u škole u Zagrebu kad se vratimo. Nije nam lako prilagoditi se Tuzli nakon Oberderdingena. Sve je grublje, tamnije, zadimljeno, sumporni miris ćumura je uvijek u zraku, ulice su pune rupa, kuće sive i majušne, a moji vršnjaci mi se čine kao minijaturni odrasli ljudi koji psuju i pritom pljuju po podu. Osjećam se ko u filmu "Oliver Tvist".
A tek taj jezik mi je neshvatljivo kompliciran. Iako je zemlja Jugoslavija, jezik se zove srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, to je jedan jezik koji je zapravo dva, koji se piše i latinicom i ćirilicom, ali ima republika u ovoj državi u kojima se ne govori nijedan od ta dva, nego neki treći i četvrti. Meni ništa nije jasno, samo znam da je svima u razredu užasno smiješno kad ja pred pločom umjesto "da" zabunom kažem "ja".
Ju-rok
Onda stiže spas u zadnji čas, na velika vrata mi u život ulazi muzika. Stevo, moj stariji rođak, sin mog ujaka i ujne, uvodi me u svijet Ju-roka: Azra, Bijelo dugme, Buldožder, Miladin Šobić i Toma Zdravković (?!). Kad dođem iz škole, odmah se bacam na njegove kazete. Slušam ih satima i gnjavim rođaka da mi objasni što znače neke riječi. Kod Azre je odustao. Onda negdje u osmom razredu dogodio se prvi album Zabranjenog pušenja i ništa više nije bilo kao prije. Pomeo nas je skupa sa "Top listom nadrealista".
Više nismo samo musavi klinci iz rudarskog predgrađa nego zajebani likovi iz pjesama. Jer ovo i jesu Kreka Banovići, što znači da smo mi Šeki i Abid iz Ka-Pe doma Zenica.
Upijam te kratke muzičke filmove i lagano u glavi slažem prve stihove. Nemam sluha, ali imam gomilu ideja u glavi. Znam o čemu bih mogao pjevati da znam pjevati. O mojim jaranima bih mogao otpjevati najsmješnije pjesme. Samo moram još bolje savladati ovaj prokleti jezik.
Smrt oca
Između Božića i Nove godine te 1984. umro mi je otac od moždanog udara. Mama, van sebe i potpuno dezorijentirana, odlučila je odjednom da se svi zajedno vratimo u našu nedovršenu kuću u Zagrebu. Ja upisujem srednju elektrotehničku, a brat sedmi razred osnovne. Zagreb mi se čini veličine tri Njujorka nakon Tuzle. U razredu sam opet čudnovati kljunaš. Čim zinem zagrebački, dečki me zezaju što pričam ko da sam ispao iz "Top liste nadrealista". Muka mi više od seljenja. Nakon godinu dana majka odlučuje da se vrati u Njemačku jer finansijski nas ne može izdržavati više. Odupirem se ponovno seljenju, a ona, na moje današnje čuđenje, vrlo brzo pristaje da ostanem živjeti sam sa svojih 15 godina. Kao Mali Princ, sam na planeti, visoko iznad Zagreba.
Ali imao sam dovoljno ploča i skuhane pa smrznute sarme i graha da izdržim dok se ne snađem u ovom meni prevelikom gradu.
Kuća na brdu
Sa 16 godina na autobusnoj stanici do škole upoznajem suhonjavog momka u kožnoj jakni s nekim zajebanim bedžom. Kaže da se zove Zoran. Sprijateljujemo se, a on kaže da svira gitaru, a ja lažem da dobro pjevam. Pozivam ga kod sebe kad god hoće doći, meni paše bilo kad jer živim sam u kući.
- Kako misliš sam? - pita zbunjeno.
- Pa, ono, sam, kao bez ikoga. Solo.
Ne moram ni spominjati da će moja kuća na vrhu brda kroz godine postati omladinski centar u čijem sam hodniku, WC i spavaćoj sobi znao sresti potpune neznance. Kako sam kao pravi gastarbajter imao prvi video-plejer, kod mene su mnogi prvi put ljubili u mraku i gledali prvi horor i pornić.
Bend
Budući da Zoki svira gitaru, a ja nesuđeni pjevač, vrlo brzo pada odluka da osnivamo bend. Nikog nije smetala očita činjenica da manjak sluha pokušavam kompenzirati viškom decibela utvarajući sebi da sam "fucking" Bono Voks, koji mi je tada uzor. Uz Sašu Lošića, ali to mudro prešućujem jer mi ruši kul faktor.
Na basu će biti njegov prijatelj Tadija iz tamburaške sekcije Osnovne škole "Ada Prica", a za bubnjevima njegov brat Suba, koji nikad prije nije vidio bubanj uživo. Skidamo pjesme Motorheda, Ramonsa, Pušenja, Psihomodo popa, a iduće godine, točnije 21. maja 1988, prvi put sviramo kao Hladno pivo. Kako već od četrnaeste godine vodim dnevnik, koji je s vremenom prerastao u knjigu pjesama, skupio sam već dosta tekstova, a savladao i tri akorda na gitari, pa počinjem donositi i svoje pjesme. Među prvima tu su "Čelične zavjese".
Jednu večer mi dolazi Zoran s litrom crnog vina i idejom da prepjevamo "Spiders in the Dressing Room" od Toj dolsa, u jednoj pripitoj večeri tako nastaju "Bubašvabe", naš prvi pravi hit.
Prva ploča i studije
Sviramo sve više i više i na kraju se sve ćešće događa da ja majci posuđujem novce kad dođe iz Njemačke preko praznika. To, naravno, jako godi mom egu. Ključni trenutak se dogodio '92, kad nam prilazi renomirani muzički kritičar Sale Dragaš s pitanjem da li želimo da nam izda album za "Kroacija rekords", to jest bivši "Jugoton". Bio je to isti čovjek koji nam je navodno na gitarijadi NAVIS dao nula bodova, ali kako ni on više nije mogao ignorirati činjenicu da smo već prerasli u klupsku atrakciju, a mi bili presretni da nas neko želi izdati i prodati, samo smo klimali glavom i mahali repom. Negdje te godine upisujem studij njemačkog i engleskog jezika i između predavanja jurim u studio snimati svoju prvu ploču.
Kao što su i Stonsi i Ramonsi i onaj njemački bend Trio imali ploču, tako ćemo i mi dobiti svoj crni komad vinila. Potpuno paraliziran od same ideje, predavanja slušam s pola mozga.
Životna prekretnica
Kao da smo znali da bi nam već taj prvi album "Džinovski" mogao odrediti živote. Baš tako je i bilo.
Bio je to početak jedne karijere koja je trajala trideset godina i obuhvatila osam albuma pod kapom Hladnog piva. Već na prvom albumu je bilo jasno da ću ja biti autor tekstova i muzike, a momci skupa sa mnom aranžeri pjesama. Sad kad gledam unatrag, bilo je tu boljih i lošijih trenutaka i pjesama, ali nikad nismo izdali album iza kojeg nismo svi stajali u tom trenutku. U karijeri nam se desilo sve ono što se bendovima već događa: kvarovi kombija, nesreće na cesti, jednom smo skoro izginuli na Jadranskoj magistrali kad se prevrnuo autobus, doživjeli smo prijetnje dvocijevkom od lokalnog debila, bilo je punih i praznih klubova i dvorana, bilo je žena i alkohola, svega je bilo - osim droga. S tim se nikad nismo zezali. Već na početku smo se dogovorili da smo na krigli, a ne na igli.
Koncerti
Od koncerata koje najviše pamtim vjerojatno je naš prvi zagrebački Dom sportova 2004. godine, kad su nam prvi put došli roditelji na koncert. Nakon toga nas više nisu pitali čime se zapravo mislimo baviti u životu, nego kad je sljedeća svirka.
Radili smo pošteno i najbolje što smo znali. Jedno od čestih pitanja koje dobiješ od novinara kada dugo traješ jeste: "Koliko dugo mislite da će bend postojati?" Moj odgovor je tu uvijek bio: izdavaćemo albume dok god budemo imali šta reći.
Razlaz s momcima
Nisam nikad htio biti dio benda koji će se furati na staru slavu, a to je neizbježno ako prestaneš izdavati albume. Točno to nam se, međutim, dogodilo. S vremenom smo se u bendu sve više razilazili u kreativnom smislu i bilo nam je sve teže napraviti pjesmu kojom bismo svi bili zadovoljni. Zato sam prije više od godinu dana rekao momcima da je došlo vrijeme da krenem svojim putem. Dogovorili smo se odraditi još jednu veliku oproštajnu turneju, koja će se završiti 29. oktobra u istarskom gradu Humu. Razići ćemo se na dvije strane, ali ćemo svi imati pravo svirati pjesme koje smo izvodili sve ove godine. Tako je i bilo.
Oprostili smo se od publike koncertom u, po Ginisu, najmanjem gradu na svijetu.
Postao sam pjevač
Paralelno s tim dogovorom, pripremao sam album "Nježno đonom", koji sam radio zadnje dvije godine sa svojim prijateljem, multiinstrumentalistom Markom Mrakovčićem. Skupa smo snimili pjesme koje sam napisao za vrijeme korone i potresa poslovnih i doslovnih.
Rezultat je dvanaest pjesama koje zvuče puno optimističnije i pozitivnije od vremena u kojem su nastale. Skupio sam muzičare, od kojih s nekima već godinama surađujem, i napravio jedanaesti album, na koji sam jako ponosan. Tako sam, eto na kraju, postao pravi pjevač, kao onaj iz grupe Trio. Sjećate se? Ich lieb dich nicht du liebst mich nicht Da da da, aha!
Kurir.rs/ Zabeležio Branislav Bjelica
NE PROPUSTITE
Bonus video:
