ČESTO JE NOĆU ZATIČU ZA RADNIM STOLOM KAKO PLAČE NAD NJENOM SLIKOM: Sestre ne mogu da prežale malu Angelinu ubijenu u Ribnikaru
Foto: Zorana Jevtić, Privatna Arhiva

ČESTO JE NOĆU ZATIČU ZA RADNIM STOLOM KAKO PLAČE NAD NJENOM SLIKOM: Sestre ne mogu da prežale malu Angelinu ubijenu u Ribnikaru

Društvo -

Devojčica Angelina Aćimović (14) deseta je žrtva nezapamćenog masakra na našim prostorima koji se dogodio 3. maja u OŠ Vladislav Ribnikar, kada je dečak pucao.

Njena porodica je prvi put javno govorila, sedam meseci posle tragedije u "Ribnikaru", a kako su roditelji ispričali nemoguće je da će ikad prestati da plaču i tuguju za svojom mezimicom.

I njene starije sestre, Marija i Jelena teško podnose smrt male Angeline.

Starija sestra Marija je student Ekonomskog fakulteta. Iako je otac mislio da je jaka, da može da se nosi sama, otac kaže da je često noću zatiču za radnim stolom kako plače nad Angelininom slikom.

- Naš odnos je bio baš snažan, blizak, ona se rodila kada sam počela da odrastam, želela sam svemu da je naučim, od svega zaštitim. Sve smo delile: odeću, prijatelje, uvek smo imale isto društvo. Mala lepotica je bila tu uz mene uvek. Najviše mi nedostaje njeno postojanje, to i jeste najbolniji momenat, to što nije pored mene, da spavam sa njom, da zajedno provodimo vreme. Sve to, kada godinama razdeljuješ emocije, reči, uspomene, prekinuto je, i više se neće ponoviti. Ja nju osećam, i Jelena i ja, sve radimo tako da to bude Angelini od nas.

Teško povređenu Angelinu tog jutra prva je videla 24 godine starija sestra Jelena. Ona je išla "na prepoznavanje" žrtve.

- Tu sliku nosim sve ovo vreme, svaki dan i kad otvorim oči poželim da je sve bio san, i to je nešto sa čim ću ja otići, sigurno, za mene u životu ne postoji ništa teže od toga. Tih dana živeli smo za posete, prvo ujutru na liturgiju, pa u bolnicu, verovali smo u Boga, da će da je spase u svakom smislu. Bilo nam je jasno čim smo je videli koliko je teško, to se ne može ni opisati, ali nada se ni tad ne gubi - priča Jelena.

Hiljadu puta je dosad Jelena, kaže, razmišljala da li je bilo teže njima da gledaju bespomoćnu Ginu u bolničkom krevetu ili ljudima koji su prepoznavali svoju decu u kapeli.

- Jedina uteha je što sam znala da je ništa ne boli. Ali ovo koliko mi nedostaje, ona sa kojom se svaki susret završavao njenim rečima "volim te", ovo nikad neće proći.

Kurir.rs/Novosti

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track