BEOGRAD - Zemaljska komisija Hrvatske odmah posle rata 1945. istražila je genocid u ustaškom logoru Jasenovac i utvrdila da je tamo ubijeno između 500.000 i 600.000 Srba, Jevreja i Roma. Istragu su radili i izveštaj potpisali Hrvati.
Prenosimo delove originalnog izveštaja...
Četiri su godine stizali u Jasenovac transporti zatočenika, neki u željezničkim vagonima, neki u kamionima, a neki pješke. Nije bilo tjedna da se nisu čas koji su pratili transport, predavali zapovjednicima logora ili njihovim zamjenicima. Zatočenici su i za vrijeme puta do logora bili pod-vrgnuti mukama od gladi i zlostavljanjima na razne načine.
Svjedok Kustorin Marijan opisuje ukratko svoj put za vrijeme prevođenja iz St. Gradiške u Jasenovac: „Ja sam godine 23. IX. 1944. premješten iz logora St. Gradiška u Jasenovac u grupi od 700 ljudi. Gotovo cijeli put od 38 kilometara morali smo preći trčećim korakom; tko je zastao iz grupe ili posrnuo bio je na mjestu ubijen. Kako je taj put vodio pored Save, mnogi su drugovi iznemogli i u očajanju skakali u Savu, da se riješe daljih muka.”
Rijetko su kada Luburić, Miloš ili Matijević, glavni komandanti - koljači, prepuštali drugom nekom višem ustaškom oficiru, da preuzme zatočenike. Oni su htjeli da lično izvrše smotru nad dovedenim žrtvama, da ih razvrstaju po grupama: Srbe u srpsku, Židove u židovsku, a Hrvate u hrvatsku grupu.
NE PROPUSTITE
Luburić je svakoj grupi održao govor", koji je bio pun uvreda, najprostijih kletvi, pri čemu je volovska žila ili druga neka batina zviždala iznad glava i leđa zatočenika. Prešlo se zatim na pljačku. Ustaše su svakom zatočeniku oduzeli sve stvari, koje je sobom donio, kao na pr. sat, džepni nižić, novčarku s novcem,dragocjenosti, knjige itd. Svaki je zatočenik moraoizjaviti da je predao sav novac, sve stvari od vrijednosti i pisma, te da nije ništa sakrio ni zatajio. Za svaku ma i najmanju, bez razlike da li slučajnu ili namjernu, povredu ovoga propisa kažnjavali su ustaše ,,krivca" odmah smrću.
Svjedok Steiner Hinko iskazuje među ostalim: „Sa mnom je došao u logor dne 18. IX. 1941. i neki starac imenom Poljokan. Nakon što je predao neke svoje sitnice i izjavio, da više nema ništa, otkrili su ustaše da u kaputu ima nešto sašivenog novca. Ljubo Miloš mụ je u grudi zabio veliki nož i starac je odmah pao.
Svjedok Fabijanec Josip: ,,Kod dolaska transporta od 120 zatočenika ustaše su strijeljali odmah trinaestoricu drugova. Nakon predaje svih predmeta, koje su zatočenici nosili sa sobom, i izjave da nisu ništa zatajili, nastalo je obligatno svlačenje do gola. Sva bolja odijela, veši obuću ustaše su im oduzeli i dali u zamjenu za stare dronjke, a nekima ostavili samo veš. Svjedoci saslušani glede tih okolnosti iskazuju: Svjedok Aleksić Arsa: „Kad su nas dopratili u logor Jasenovac, odmah su nas svukli do gola, oduzeli nam cipele. Umjesto naše dobre robe dali su nam prnje. Cipela nam uopće nisu dali, iako je bila ciča zima."
Svjedok Berger Oto: ,,Ustaše su mi oduzeli sve i ostavili samo rublje što sam imao na sebi; pri tom smo bili tučeni i zlostavljani.”
Svjedok Lapčević Stojan: ,,Ulogor Jasenovac sam dopremljen 12. XII. 1942. Došao sam u grupi od 9 ljudi. Najprije su nas išamarali do krvi, zatim svukli do gola, bolja odijela uzeli, a nama dali najgora.” Nakon sve ove procedure upućiva ni su zatočenici po grupama u pojedine barake, koje su im bile dodijeljene. U slučajevima kad za sve nije bilo dovoljno mjesta u barakama, noćili su preostali po raznim drugim mjestima logora, izvan baraka.
One zatočenike, koje su ustaše doveli u Jasenovac samo radi likvidacije, držali su sate i sate, a katkada i po nekoliko dana, gole i bose ili u zgradi ,,Glavnog skladišta” ili,Tunela” ili na otvorenom prostoru pod vedrim nebom, da ih konačno povedu na Granik ili u Gradinu, selo s druge strane Save, i tamo pobiju.
Sve do sredine 1942. godine nisu smjeli zatočenici da primaju pakete i pisma, pa su ustaše sve pošiljke, koje su prije toga vremena stigle u Jasenovac, otvorili i sadržaj podijelili između sebe. Od sredine 1942. mogli su oni zatočenici, koji su ustaškoj ocjeni - pokorni i marljivi, da pišu kućama na otvorenim dopisnicama. Bilo im je dozvoljeno da se jave da su živi.
Međutim, uprava logora određivala je više puta, da se cio logor kažnjava na taj način, da za odredeno vrijeme zatočenici ne smiju da pišu svojim kućama niti da primaju pošiljke od kuća.
Tako su ustaše već za vrijeme dovadanja i primanja zatočenika u logor samarali ih, tukli ih batinama i kundacima, a mnoge odmah i strijeljali ili klali, pa su se kao izvršioci tih zločinstava istakli: Luburić Maks, Miloš Ljubo, Matković Ivica, Filipović Miroslav, Picilli Hinko, Maričić Jerko, Jusić Mujo, Matković Ljubo, Kordić Tihomir, Đulkić Alaga, Gašparović Dragan, Matijević Matija i Skočibušić.
(Kurir.rs/Informer)
NE PROPUSTITE
