MARKO IMA 13 GODINA I SA 11 JE PRVI PUT PROHODAO! Njegova mama opisala nam je BORBU MALOG HEROJA, put je bio trnovit (FOTO)
Marko je veliki heroj, Foto: Privatna Arhiva

NIKADA NE ODUSTAJTE

MARKO IMA 13 GODINA I SA 11 JE PRVI PUT PROHODAO! Njegova mama opisala nam je BORBU MALOG HEROJA, put je bio trnovit (FOTO)

Društvo -

Zbog suženja jednjaka i stenoze na dvanaestopalačnom crevu nije mogao da jede i raste, sa 10 godina imao je samo devet kilograma, kaže dečakova majka Dragana Joka, uz apel roditeljima da se bore za svoju decu i da ne odustaju ni kad je najteže

Da u životu, ma koliko da je težak, nikada ne treba odustati, jer se i iz naizgled najbezizlaznije situacije može istrajnošću naći rešenje, dokazuje i slučaj malog Marka (13) iz Požarevca, koji je u teškoj borbi za život pobedio i u 11. godini prohodao.

Njegovu priču za Kurir je podelila njegova majka Dragana Joka (36) u želji da ohrabri i podstakne roditelje čija deca imaju zdravstvene probleme da se bore za svoje mališane i da ne odustaju ni kada je najteže.

Marko sa mamom Draganom
Marko sa mamom Draganomfoto: Privatna Arhiva

- Moj dečak Marko (13) rođen je sa Daunovim sindromom, ali tek kada je imao deset i po godina, otkriveno je da je od rođenja imao stenozu na dvanaestopalačnom crevu i suženi jednjak. Zbog tih bolesti on nije mogao da raste, jede, napreduje kao sva deca, tako da je sa 10 godina imao samo devet kilograma. Tek posle operacije, sa 11 godina, naučio je da hoda - kaže mama Dragana.

Marko pre nego što je prohodao
Marko pre nego što je prohodaofoto: Privatna Arhiva

Ističe da je od rođenja Marko imao redovne preglede, ali da lekari u Požarevcu nisu mogli da otkriju zbog čega ne može da se razvija.

- Primao je i terapije hormona rasta, ali ništa... Sa 10 godina izgleda kao dete od pet, sama kost i koža. Prilikom jednog pregleda doktori u Požarevcu su mi rekli da treba da se oprostim od svog deteta, da će verovatno umreti i da je u fazi raspadanja. Osećaj je užasan, nemoćna sam. Pitala sam se gde grešim kao majka, nailazila na osuđivanje ljudi i pitanja da li uopšte hranim svoje dete. Gledam drugu decu sa Daunovim sindromom, ona velika, normalno rastu, a moje ni devet kilograma - priseća se Dragana i napominje da Marko nije išao u školu, ali je sa sedam godina bio primljen u boravak sa decom sa smetnjama u razvoju.

Marko pre nego što je prohodao
Marko pre nego što je prohodaofoto: Privatna Arhiva

Ističe da je tračak nade videla kada im je jedna medicinska sestra preporučila lekara u penziji, koji može da pregleda Marka.

- Taj doktor je privatno pregledao Marku stomak i utvrdio da ima urođenu stenozu na dvanaestopalačnom crevu i da zbog toga ne može da raste i da se razvija. Onda smo suprug Mario i ja odveli dete na preglede u Dečju kliniku u Tiršovoj, gde mu je zakazana operacija 5. oktobra 2018. Posle operacija na dvanaestopalačnom crevu i jednjaku oporavak je trajao oko pet-šest meseci. Radili smo vežbe za mišiće, redovno uzimali terapiju. Tek tada je Marko počeo da živi. A 11 godina je živeo u mraku, teškoj borbi, mučenju. Sa 11 godina je načinio i svoje prve korake - rekla je Dragana.

Marko danas hoda
Marko danas hodafoto: Privatna Arhiva

Ističe da ih je tad prvi put ogrejalo sunce, iako je u međuvremenu rodila još troje dece, ali Marko je bio njihov prvenac, koji se svim snagama borio za život.

Mali Marko je veliki borac
Mali Marko je veliki boracfoto: Privatna Arhiva

- Bodrila sam ga, bila uz njega, posvetila mu svu pažnju i ljubav i uspeo je! Njegov prvi korak, moja najveća sreća. Zato poručujem svim majkama da se bore za svoju decu i da ne odustaju ni kada je najteže. Uvek postoji svetlo na kraju tunela, ma koliko god on bio dug i mračan. Markova borba za život je čist primer za to. To svetlo su nama bili lekari iz Tiršove i Požarevca. Uz pomoć njih moje dete može da hoda, jede i bude normalan dečak - zaključila je Dragana.

Suze i odricanja

Užasno je gledati dete koje ne može da jede

Dragana kaže da je skoro 11 godina živela kao u nekom snu sa Markom, uvek pored njega, jer je suprug na terenima u drugim gradovima kako bi zaradio dnevnice i izdržavao porodicu:

- Sve vreme sam verovala u svog prvenca. Bilo je mnogo suza, odricanja, muke, plakanja. Užasno je gledati svoje dete kako ne može da jede. Stalno je povraćao, nije mogao da ide u toalet. Dešavalo se da čim se sklonim od njega, padne sa stolice. Ako ga ja ne pomerim u toku dana, on sve vreme ukočen sedi u jednom mestu, u istom položaju. Sada gledam svoje dete, u kome se tek sada, posle više od jedne decenije, budi plamen života i ja nastavljam da živim s njim, da se borim za njega, sve dok ne bude zdrav dečak.

Sami u borbi

Najbliži okrenuli leđa

Dragana Joka kaže da je u borbi sa Markovom bolešću vremenom izgubila podršku porodice i prijatelja:

- To je bio moj dodatni teret i tuga. Osećaj da ste sami sa svojim suprugom, da nema ko da vam pomogne i da su svi digli ruke od mog deteta. Više podrške i ljubavi smo dobijali od nepoznatih ljudi nego od najbližih.

Kurir.rs / Aleksandra Kocić

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track