Rečeno mi je da u najkraćem mogućem roku za njegovo ‘oživljavanje’ dostavim krštenicu i smrtovnicu kojom je pre četiri godine proglašen mrtvim, priča Saida M. (61), najstarija sestra Saida Kešića, o kome se ništa nije znalo 36 godina i koji je u Psihijatrijskoj bolnici Rab čekao da mu neko odgovori na pitanje ko je on i ko mu je porodica.
Presretna Peričina, odnosno Saidova porodica, tri sestre i dva brata, koji su razasuti od Hrvatske do Norveške i Švedske, sad ubrzano pokušava da administrativno oživi brata Saida, koji ih čeka u rapskoj bolnici. Naime, Huse, najmlađi brat porodice Kešić, još pre 10-ak godina nameravao je na porodičnom imanju u Kešićima pokraj Prijedora da sagradi kući. Kako im im posle oca umrla i majka pre četiri godine, za dobijanje građevinske dozvole bilo je neophodno da se nasledni delovi među braćom i sestrama podele.
Svi su se odrekli svog dela, a kako je Said, ili Perica iz ove priče, nestao još daleke 1980., tu pravnu zavrzlamu mogli su da reše jedino da ga u sudskom postupku proglase mrtvim jer više od 30 godina potrage za njim nisu dali rezultate. Sud u Prijedoru pre četiri godine doneo je upravo takvo rešenje da je naš Perica, odnosno Said Kešić, proglašen mrtvim.
Uz rešenje o proglašenju smrti i izvod iz matične knjige rođenih potrebno je da dobiju od policije i rezultate DNK analize, kako bi se u rapskoj bolnici, prvi put susreli s bratom, koji je, nasreću, još živ. Samo 36 dana nakon što je priča o bezimenom čovjeku osvanula u medijima, dobila je srećan završetak. Državi je trebalo 36 godina da kaže kako je bezimeni Perica Matas zapravo Said Kešić, golobradi mladić kog su u leto daleke 1980. godine našli u središtu Drniša kako luta. Samo zato što nije znao da kasvoje ime i ime svojih bližnjih, završio je najpre u splitskoj bolnici, a ubrzo potom u Psihijatrijskoj bolnici Rab, gde je ostao do danas. Ni danas nije jasno kako je Said dospeo iz Prijedora u Drniš i prešao tih dvestotinjak kilometara.
Njegov brat Nisvet pretpostavlja da se negde ukrcao na autobus, ali mu nije jasno kako niko nije reagirovao na dečaka ometenog u razvoju i koji sigurno nije imao ni novac za kartu. Na dan kad je nestao roditelji, sestre i braća pretpostavili su da je odšetao do susednog sela, kao što je i inače imao običaj. Jako je voleo kombajne i traktore pa je išao okolo i gledao kako rade. Ali tog dana nije došao kući.
Psihijatri rapske bolnice, koji se o Perici brinu punih 36 godina, spremaju se da mu na koliko-toliko razumljiv i najprihvatljiviji način, saopšte ko je on zapravo, odakle je, ko mu je i gde mu je porodica. Polako pripremaju i na skori susret s braćom i sestrama, koji su ga već davno izbrisali iz svog života izgubivši svaku nadu da je među živima.
(24sata.hr)
