DEVEDESETIH GODINA SVI FUDBALERI ZVEZDE SU NOSILI PIŠTOLJE: Grof Božović o Jugoslaviji, Rusiji, porodici, sinovima, ženama...
Foto: Zorana Jevtić, Privatna Arhiva

moja životna priča

DEVEDESETIH GODINA SVI FUDBALERI ZVEZDE SU NOSILI PIŠTOLJE: Grof Božović o Jugoslaviji, Rusiji, porodici, sinovima, ženama...

Moja životna priča -

U fudbalu je prošao sve što se može proći: od petlića do trenera. Igrao je i pod visokim ugovorima, ali i za svinjske polutke. Kaže da mu je nadimak u životu, naročito onom fudbalskom, više odneo nego doneo. U svakom slučaju, ispunio je dve velike životne želje. I zadovoljan je.

Legendarni trener Crvene zvezde, Miodrag Božović, pričao je za Kurir o svojoj karijeri i privatnom životu.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof
foto: Zorana Jevtić

Detinjstvo

Prvo sećanje me vraća na rodni Mojkovac i mnogo snega. To mi je prva slika u životu. Sankanje, padanje na glavu, udaranje, proklizavanje na ledu... I naravno slika fudbala! I, da... Sećam se da su me kao dete zvali Sirko! Ha-ha-ha! Sad mi je to smešno, ali tako je bilo. Zašto Sirko? Pa, stalno sam trčao sa parčetom sira, hleba i paradajza u ruci i jurio da igram fudbal! Posle škole uletim u kuću i odmah na igralište. Nikad nisam znao da se zaustavim, pa su me sestre tražile. Imao sam sedam godina, a igrao sam sa momcima od 15 ili 16 godina.

Imao sam sve petice u prvih osam razreda osnovne škole. Kod nas se to zvalo "lučonoša", kao ovde "vukovac". Upisao sam posle gimnaziju i nastavio isto, sve do trećeg razreda, kada me je udario pubertet, pa sam do kraja bio vrlo dobar. Voleo sam geografiju, istoriju, biologiju, OTO i fizičko, normalno. U početku i matematiku.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Majka

Kod nas je na stolu uvek bilo kuvano jelo. Majka je uveče kad dođe s posla uvek kuvala, tako da smo mi imali sutra da jedemo kašikom, što bi se reklo. Prelepo je bilo, kad se setim. Svi mi za stolom. Otac, majka, moje sestre i ja. Moja majka je živa, u Mojkovcu je.

Živeli smo u stanu i roditeljima je san bio da imamo kuću. I, pazi sad, da ti opišem kakva je to žena! Imao sam šest godina, sećam se kao da je juče bilo. Ispred kuće dolazi kamion-šleper sa ciglom, u šest ujutro. Otac nije kod kuće. Ja se kasnije probudim, i vidim majke nema. Razmišljam, gde je mogla da ode... Onako u gaćama, istrčim i krenem do našeg placa. Jedno kilometar sam išao. I nađem je kako sama istovara cigle iz kamiona! I sve je istovarila i složila. Sama. Ceo šleper. E, to je moja majka, to je njen opis. Nažalost, to je platila zdravljem, operisala je leđa, ima diskus herniju. I ja sam tu na nju povukao...

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Otac

Moj otac je bio veliki partizanovac. Mnogo je voleo sport. Radio je u šumskom gazdinstvu u Mojkovcu. Sećam se da je ustajao u tri ujutro da bi gledao Muhameda Alija. Obožavao je boks. Pratio je i fudbal, posebno utakmice Zvezde i Partizana na radiju. Vodio me je kod komšija da gledamo reprezentaciju na TV. Kad smo mi kupili televizor, to je bilo nešto neverovatno. Prva utakmica, protiv Rumunije, 6:4 za nas. I sećam se da jednom kod nas nije radio repetitor, pa smo otac i ja išli do Kolašina, da gledamo utakmicu. Tata je voleo i košarku, posebno Dragana Kićanovića, kojeg sam ja kasnije upoznao u Čačku, kod čuvenog Dragiše pečenjara. Baš sam bio srećan što sam upoznao čoveka kojeg je voleo moj otac. E, sad, zbog toga što je otac toliko navijao za Partizan, mi svi ostali smo voleli Zvezdu, majka, sestre i ja. Rekao bih da smo mu kontrirali.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Moji dedovi

Moji su poreklom iz Kuča. Isto su ih neka seoba i problemi kojih uvek ima u Crnoj Gori naterali na preseljenje. Da li su Turci, da li Petrovići... Ne mogu sa sigurnošću da kažem. Otišli su u Korita, između Berana i Bijelog polja. Đed Lekso je potom otišao u zaton. Tamo je napravio kuću, oženio se, imao devetoro dece, tri sina i šest ćerki. Njega sam zapamtio, onako kao velikog gospodina. Uvek je bio ispeglan, živeo je sa dve tetke koje se nisu udale, doteran. Imao je troredno odelo, košulja, kravata, tabakera... Imao je gospodske manire. Kad je rešio da umre, imao je 84 godine, otišao je autobusom u bolnicu u Bijelo Polje. Rekao je mojim tetkama da ide da umre i da kažu braći da želi da vidi sinove. I umro je posle dva dana. Imao je neki osećaj. Babu nisam zapamtio. Sa druge, majčine strane, mog đeda ubili su 1943. Nemci. Bilo je to ono čuveno streljanje zatvorenika iz Kolašina, kada su Nemci streljali četnike i partizane zajedno. I njega nisam zapamtio. Baba je imala strašne posledice posle toga, jer su je besomučno tukli kada je išla u zatvor da ga poseti.

Titograd

Važna stvar dešava se u mom životu 1978. godine kada otac prodaje kuću u Mojkovcu. Tada su majka i on odlučivali hoćemo li u Beograd ili u Podgoricu. Ne znam ko je presudio da idemo za Podgoricu, tadašnji Titograd. Dolazim u peti razred osnovne škole. Lako sam se prilagodio, uživao sam u sportu, igrao fudbal, košarku, rukomet, odbojku. Počeo sam da treniram u pionirima Budućnosti i došao do omladinaca. Trener mi je bio Gano Cerić, pokojni. Generacija moja, to su bili Saša Petrović, Dragoje Leković, Branko Brnović, Anto Drobnjak, Srdan Dmitrović, braća Mijovići, Dejan Vukićević, Željko Petrović... Većina je ostvarila dobre karijere. Otišao sam u vojsku i kad sam se vratio potpisao sam ugovor i počeo da treniram sa prvom ekipom.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Vojska i fakultet

Služio sam vojsku u Zadru, šest meseci, škola rezervnih oficira, rod artiljerija, haubice 155 mm. Posle sam služio na ostrvu Vis i iz vojske izašao sa činom rezervnog potporučnika. Kad samo 1986. otišao na Vis, pošto sam zaduživao automatsku pušku, stavljali smo je u "soške". Ko je služio vojsku, zna o čemu govorim. Govorili su mi pre nego što uzmem oružje u ruke da proverim da nemam metak u cevi. Jer neki su stavljali metak u cev, pa ono iz zezanja, okreneš se prema nekome, škljocneš, opališ... Ne daj Bože ubiješ, raniš. I tada su počeli da se grupišu, posebno Albanci sa Kosova i Metohije. Njih su pratili po kasarnama, pričalo se da to radi KOS. Ozbiljni bezbednjaci su bili na Visu. Albanci nisu bili loši ljudi, ali nisu pripadali vojsci. Slovenci su uvek bili drugačiji, sami za sebe, voleli muziku, da pojedu, popiju. Žao mi je što smo došli u situaciju da ratujemo sa njima. Sa Hrvatima nije bilo problema... Ali, osećalo se da to nije zemlja o kojoj su nama pričali da jeste. Ali, ja je i dalje volim.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Posle povratka iz vojske upisao sam Ekonomski fakultet. U to vreme, u Podgorici je bila priča da ko ne zna šta da radi sa sobom, upisuje ekonomiju i prava. Čak sam položio i jedan ispit, mislim da se zvao Opštenarodna odbrana i samozaštita, ha-ha-ha! Dobio sam sedmicu! I onda sam ušao u prvi tim, doduše sedeo sam na klupi, ali... U Budućnost je došao Milan Živadinović i mi jesenji deo završavamo na drugom mestu. Sezona kada je klub pravio neverovatne rezultate, pobeđivao Zvezdu, Partizan, Hajduk, Dinamo, igrao najlepši fudbal u Jugoslaviji. Sezona koja je afirmisala Dejana Savićevića. Taj osećaj, kad on dobije loptu na sredini, a da ustane čitav stadion, mislim da nigde više nije bio. Ni u Zvezdi, ni u Milanu. Znaš ono, sad će Dejo da napravi čudo! Ja sam sedeo na klupi i uživao.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Debi

Debitovao sam protiv Dinama iz Zagreba u Podgorici, mislim da je bilo 2:1 za Budućnost. Postavio sam tada rekord. Prebacio sam loptu preko Podgorice! Ne preko stadiona! Ha-ha-ha! Bio je neki centaršut, meni dođe lopta, ja je tako udarim da je ona otišla toliko visoko da sam dobio ovacije celog stadiona! Da ti završim za Deju. Dejan Savićević je jedan od najvećih igrača svih vremena. Dejo, Safet Sušić, Dragan Stojković Piksi i Peđa Mijatović. Bio sam na pripremama sa A reprezentacijom 1990. kod selektora Ivice Osima, one selekcije koja ce otići na Svetsko prvenstvo. To je bila reprezentacija da se user... Sećam se, Osim je stavljao Predraga Spasića i mene na različite strane i stalno mi govorio, dođi Božo ovamo, da mi peglaš ove majstore. A, ja sam išao bez respekta.

Zvezda

Jugoslavija se raspada, a ja dolazim u Crvenu zvezdu. Ali, da ti ne zaboravim, ima tu jedna stvar koju malo ko zna. Ja iz Budućnosti odlazim u Tuluz na probu. Odigram sjajno protiv Bordoa, za kojeg je igrao Zinedin Zidan, dobijemo taj meč. Možda je to bila i moja najbolja utakmica u karijeri. Nažalost, ugovor nisam dobio. Nisam se raspitivao zašto. Vratim se u Budućnost, odigram tri kola i zove Zvezda. Zovu Dragan Džajić i Milan Živadinović. Kao da je juče bilo, ja u nedelju igram za Budućnost, a u četvrtak već za Zvezdu protiv Hajduka u Kuli. Toliko je bilo brzo.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Svlačionica

Bila je 1992. godina. Zvezda umesto da opet osvoji Ligu šampiona, morala je da se potuca po Bugarskoj i Mađarskoj zbog sankcija. Počinje ludo vreme, svuda neki žestoki momci, svud nešto... Sve to gledam s nevericom... I pazi sad ovo! Moj ne znam koji trening u Zvezdi, drugi, treći, ulazim u svlačionicu i dok se presvlače svi vade pištolje! Svi igrači! I stavljaju ih u kasete. Samo Goran Maslovar, Anto Drobnjak i ja nismo imali pištolje. I Rambo Petković je nosio pištolj! Kad sam video njega da nosi oružje, pitam ga: "Što će ti, Rambo, pištolj?! Da ne raniš samoga sebe?!" Pokojni Nikola Radmanović takođe vadi pištolj. Ma, svi! Takva su bila vremena, svi su bili naoružani, ljudi su se plašili. Eto, to mi je ostalo u pamćenju.

Na ulici, u gradu redovi, nestašice, šverc... Uđeš u prodavnicu, ono nema ništa. Sve prazno, nema ni toaletnog papira. Gorivo pet maraka, ko kupi za tri marke taj je srećan. Partizan dominira tada u ligi. Imali su Mirka Marjanovića, koji je najviše učinio za taj klub, pored Bjekovića i Zečevića. Kad pogledaš njihov sastav bio je za respekt - Pandurović, Stanojković, Gudelj, Petrić, Vujačić, Jokanović, Zahović, Mijatović, Vorkapić, Krčmarević, Bogdanović. Ali, bilo je to i vreme Smedereva, Javora, Borca iz Čačka, Budućnosti iz Banatskog dvora... Bilo je tu mnogo prijateljskih klubova. (smeh)

Nadimak

U Beogradu sam dobio nadimak Grof. Dao mi ga je novinar Sporta Jovan Jovanović, on i njegov kolega Mirko Vrbica. Taj mi je nadimak dosta odmogao u životu. Naši ljudi počinju da te gledaju kroz nadimak, čak i da te mrze. Kad sam došao kao trener u Zvezdu, najveća mana mi je bio taj nadimak. Što je on Grof? Odakle je? Ko je Grof? A Brada i Mirko su mi nadimak dali zbog mog načina oblačenja. U Podgorici sam gledao emisiju "Domenika sportiva", gledao sam tamo italijanske igrače, uvek sa odelima, sa kravatom. Pravi šmekeri. Meni je to bilo lepo, jer je fudbalska utakmica praznik. I dođem u Beograd i počnem tako da se nosim. Bio sam jedan od retkih u ekipi. I tako ostade - Grof!

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Svinjske polutke

U to vreme bilo je teško svakom čoveku u Srbiji, pa i nama fudbalerima. Igrali smo za svinjske polutke, to je istina. Plata mi je bila oko 500 maraka. I kada je dobijem, ja pravac hotel "Metropol". Tamo smo se hranili mi fudbaleri, a i imali smo jednog našeg druga Mileta Jeknića, bivšeg boksera iz Berana, koji nam je menjao dinare u marke po povoljnijem kursu I sad, ja od Marakane do Metropola dođem za desetak minuta kolima i umesto 500 dobijem 250 maraka. Onda možeš da zamisliš kakva je to inflacija bila. Šest meseci sam živeo u hotelu "Mladost", a posle sam se preselio u stan u Gospodar Jovanovoj. Retko sam izlazio, nije mi bila atmosfera, jer su svuda bili naoružani muškarci, a meni je to smetalo. Mislim da se klub zvao "Promocija", gde sam jednom otišao sa par igrača iz Zvezde. Uđe racija, kažu - ruke na sto! Maslovar i ja jedini nismo imali oružje. Poznavao sam mnoge žestoke momke koji su voleli Zvezdu i Partizan, bili su korektni, takav život je bio, morao si da ih upoznaš. Ljudi su se tada oblačili u Sava centru, tamo je bilo fensi butika, radilo je Čumićevo sokače, svaki dan je neko bio ubijen na ulicama Beograda. Ma, grozno vreme.

Indonezija

Godine 1994. meni je umro otac, a samo dva dana posle smrti igrao sam derbi i Zvezda je tada pobedila Partizan s 3:1. Izgubio sam ivce i hteo sam da idem. Došao je Selimir Milošević, nekadašnji igrač i trener Zvezde i pitao me, hoću li s njim u Indoneziju. Rekao sam, što da ne! Bez obzira na zlo i teško vreme, sa svim igračima iz te generacije Crvene zvezde ostao sam u dobrim odnosima i često se viđamo. Mnogo je tu dobrih momaka. Odlazak u Indoneziju bio je avantura. Tamo fudbal nije bio razvijen, ali što se tiče života voleo bih opet tamo da se vratim. Mnogo je lepa zemlja. Bio sam povređen tamo, nisam mnogo igrao. I onda opet igra sudbine, opet poziv iz Francuske. Odem mesec dana na probu u Lil. Odigram dobro, ali oni nisu uspeli da prodaju nekog Danca i ja opet ostanem bez ugovora. Eto, posle Tuluza, sad i Lil. Nije mi se dala ta Francuska. Mada, i nije mi žao. Indonezija je bila greška što se tiče fudbala, ali što se tiče naroda ne! Mnogo dobri ljudi.

Tada je bilo vrlo teško otići u inostranstvo. Pazi, Vesko Mihajlović je bio jedan od najboljih igrača u ligi, a otišao je na Kipar. Slobodan Krčmarević takođe. Ne potcenjujem Kipar, ali oni su bili igrači za Italiju i Španiju. Ilija Ivić je otišao u Grčku i nije napravio karijeru kakvu je zasluživao. Risto Vidaković je jedan od retkih koji je otišao u Španiju. Anto Drobnjak je završio u Francuskoj zahvaljujući Draganu Džajiću. Da nije bilo Džaje ne bi ni on otišao.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Kipar

Odem na Kipar, tamo me sačeka trener Radmilo Ivančević u Pafosu. I naravno, čuveni Stanko Bumbar koji mi je sredio taj transfer. Odu sa mnom Bidžić i Mladenović. Klub se tada zvao Apop i mi prvi put u istoriji ostanemo u ligi. Pozove me tada Željko Petrović i pomogne da odem u RKC Valvajk u Holandiju. I nažalost, odmah se povredim. Odigram kasnije polusezonu, baš dobro, dam dva gola u baražu za dva minuta. I spasim ekipu od ispadanja. Jedan gol glavom, drugi nogom, pogleda me neverovatna sreća.

Holandija

U Holandiji sam se zaljubio i oženio. Studirala je u Den Bošu, koji je na deset minuta od Valvajka. Sreli smo se u jednom kafiću, dopala mi se odmah, na prvi pogled. Počeli smo da se viđamo, rodi se ljubav, uzmemo se. Sa njom dobijem dva sina Dejana i Milana. Nismo imali dobar tajming, odlazim u Japan, ona kreće sa mnom, ali kad samo se vraćali 1999. godine počinje NATO agresija i bombardovanje Jugoslavije. Mi dolazimo u Beograd, pa u Podgoricu 23. marta, a oni počinju da nas bombarduju sutradan. Žena je trudna i to je za nju bio ogroman šok. Ne znam ni kako je preživela. U Holandiji ne pucaju ni petarde, a ovde pravi rat. Tukli su neko brdo, tresla se cela Podgorica, narod lud, sedi po kafićima, ona jadna gleda, verovatno misli, gde sam to došla. Imao sam radnu japansku vizu i mogao sam da izađem iz zemlje. Išao sam tada u Bar, u italijanski konzulat, kako bismo izašli iz zemlje. Četiri puta smo išli, ogromne gužve, ljudi se tuku u redu, psuju, ludnica... Mene primeti radnik obezbeđenja, kaže mi, dođi, momak, ovamo, gledam te već četvrti dan, stojiš sa trudnom ženom... Uvede me čovek, dobijem vizu za Italiju. Mi feribotom do Barija, onda vozom za Rim, pa avionom za Budimpeštu. Tamo dobijem vizu za Češku, to je već april 1999. Žena i ja ostajemo kod sestre i zeta u Pragu, a supruga već u sedmom mesecu odlazi u Holandiju. Ja ostajem, meni Holanđani ne daju vizu, iako sam igrao tamo.

Kraj karijere

Odatle odem u Grčku, za Trikalu. Na dan kada mi se rodio prvi sin Dejan, 21. avgusta u 9.30 ujutro, ja igram kup utakmicu. Zove me bivša žena, kaže mi rodio se Dejan. Ja ne mogu da ga vidim, ali sam srećan, izađem na teren i povredim meniskus. Odem na operaciju, pokušam ponovo, ne ide... Raskinem ugovor i nekako odem u Holandiju. Tužio sam pre toga državu Holandiju i na kraju dobio vizu, jer nisam mogao da vidim dete. Odem tamo, drug moj Šol Amers mi završi transfer u RBC Rozendal. Pokušam da igram, ali ne ide, voda stalno u kolenu, opet operacija i ja kažem samome sebi - dosta! Imam 31 godinu. Završavam karijeru. Kraj! Muke su to, pakao. Zato mi je uvek žao povređenog igrača i sportiste.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Sinovi

Otkud da se deca zovu Dejan i Milan? Shvatala je i moja supruga. Pa zamisli da mi se sinovi zovu Jan Božović ili Pit Božović! Ne ide. Moralo je da bude jedan Dejan, drugi Milan. Momci su odrasli. Stariji je završio ovde gimnaziju, u Beogradu, mladi studira brodogradnju tamo, a stariji ovde privodi studije menadžmenta. Obojica dolaze, stariji češće. Uspeo sam da održim kontakt sa njima, iako nije bilo lako. Nije strašno razvesti se, posebno kad živiš u svojoj zemlji. Možeš da viđaš decu. Kad se oženiš strankinjom to ide malo teže... Kada sam im bio najpotrebniji, nisam bio sa njima. I to me mnogo boli. Smeta mi, žao mi je. Koliko sam mogao, uvek sam ih dovodio, bili su sa mnom u Rusiji, dočekivali nove godine...

Trener

Kako sam postao trener? Opet Bumbar! Stanko Jović! Ja sam se još u Holandiji spremao da postanem trener. Pisao sam treninge, pitao zašto se šta radi, počeo sa školom u Holandiji, završio je ovde. Bumbar me je predložio da postanem trener Beograda, kluba u Drugoj ligi. Dođem tamo i završimo na osmom mestu u ligi, gde su Napredak iz Kruševca, niški Radnički... A ja trener početnik. Slušam sad neke ljude kako kritikuju obuku trenera u Srbiji. Sa mnom u školi u Srbiji bilo je mnogo poznatih igrača. Milovan Đorić bio je direktor trenerske škole. Znam samo da smo mi zahvaljujući pokojnom Siniši Mihajloviću imali fantastične predavače, od kojih je imalo šta da se nauči. Ovde su dolazili Alberto Zakeroni, Roberto Mančini i Marčelo Lipi, između ostalog, plus još sijaset kvalitetnih trenera. Lipi je bio svetski šampion, kada je nama držao predavanje. Nije ta škola toliko loša. Meni mnogo smeta kada ljudi potcenjuju i sa omalovažavanjem pričaju o srpskoj trenerskoj školi. Sad će doći neko sa strane i podići nivo. Nije to baš tako lako. Ta škola je imala sasvim solidan nivo.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof
foto: Privatna arhiva

Šumadijski rokenrol

Posle Beograda odlazim u Japan kao pomoćnik, opet Radmilu Ivančeviću u Saporo. Uzimamo klub koji je poslednji na tabeli. Nismo uspeli da se iščupamo, ali uprava kluba je htela da ostanemo. Međutim, Radmilo nije mogao da izdrži. Odemo na Kipar, opet u Pafos. I opet smo bili poslednji. I kako u Japanu nismo napravili ništa, ovde napravimo sve. Uradimo fenomenalan rezultat, a ja dobijem ponudu da odem u Borac iz Čačka. I posle toga kreće šumadijski rokenrol!

Rusija

Pre mog odlaska u Rusiju 2007. Borac je bio četvrti u ligi, a Milovan Rajevac je kasnije tu istu ekipu odveo u Evropu. Rusija je važno poglavlje u mom životu, tu sam se afirmisao i profilisao kao trener. Zanimljiv je moj dolazak u Amkar iz Perma. Veliki sam prijatelj sa Zvonkom Rmandićem, bivšim igračem Rada koji radi i živi dugi niz godina u Rusiji. On je opet dobar prijatelj sa Vukmanom Obradovićem iz Bijelog Polja, koji je napravio građevinski biznis u Permu. Poznaje predsednika Amkara, koji te sezone posle velikog uspeha ostaje bez trenera koji odlazi u moskovsku Lokomotivu. I tako Obradović predstavi mene kao trenera, Rus se raspita o meni, pozove Dejana Joksimovića, menadžera, koji o meni kaže sve najbolje. Mi te sezone igramo finale kupa Rusije, gde nas debelo pokradu protiv CSKA. Osvojimo četvrto mesto i uđemo u Ligu Evrope.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Pare

Radio sam tada za smešne pare, imao sam deset hiljada dolara mesečno. To je za Rusiju ništa. Kad smo ušli u Ligu Evrope, napravili najbolji rezultat u istoriji kluba očekivao sam da mi ponude dobar ugovor. Jesu oni meni dali nešto, ali pojavi se klub Moskva i oni mi daju šest puta više od onoga koliko mi nudi Amkar. Imao sam dva ugovora u ruci, čekao sam ljude iz Perma, prirasli su mi za srce. Ali, ništa, odem u Moskvu. Taj klub se nažalost brzo rasformirao. Ali, tamo sam ja sastavljao ekipu. Okupio sam igrače koje su svi drugi klubovi oterali i mi smo na polusezoni prvi! I igramo najlepši fudbal. U ekipi su bili reprezentativci Rusije Tarasov, Samedov, Nababkin, Repko, zatim Brakamonte, Grigavala, Jakupko, Krunić, Česnuskis, naš Zvone Vukić... Dali smo CSKA tri gola u prvom poluvremenu. Drugi smo u prvenstvu, razmišljamo u Ligi šampiona. I kao grom iz vedra neba, klub se rasformirava, nema ga više od leta. Završimo kao šesti, mene šalju na pripreme u Tursku gde treniram sa ekipom dok se igrači ne rasprodaju. I tako ja ispraćam fudbalere jednog po jednog. Grozan osećaj. Platili su oni mene, nema šta, bilisu korektni, ali sa sportske strane...

Dinamo Moskva

Mnogo sam ljut na Dinamo iz Moskve. Tamo sam napravio strašnu ekipu sa direktorom Sarsanijanom, doveli smo Ukrajinca Voronjina, Nemca Kuranjija... I pred mene postave uslov da osvojim duplu krunu. Iako pre i posle mene taj zadatak niko nije dobio, iako Dinamo nikada nije osvojio prvenstvo i kup. Smenili su me posle ispadanja iz Kupa.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Rostov

Odem posle u Rostov! Osvojim Kup Rusije i budem sedmi u ligi, najbolji u istoriji kluba. Idem zatim u Lokomotivu, imamo ozbiljan sastav Ndoje, Ćorluka, Dijara, Busufa, Giljerme... Preuzeo sam ih kao 13. u ligi i došli smo do trećeg mesta i finala Kupa Rusije. I pred utakmicu napravi se loša atmosfera u klubu i ja odem nedelju dana pred finale. Trebalo je da uđem u istoriju... Nisam mogao da istrpim. Nisam hteo da budem poltron. Danas je njihovo vreme. Čovek koji ima svoje ja, nema šta da traži. Vreme je poltrona država. Danas su države poltroni, šta je onda pojedinac. Ti poltroni su svuda oko nas, gledaju nas i kad nisi kao oni, onda te mrze. Ovo je mnogo teško vreme. Spas je jedino u jakoj porodici, samo njoj možeš da se vratiš, jer ti poltroni ne daju da budeš ono što jesi. Mogao sam da ispoltronišem, uzmem taj Kup, jer ga je Lokomotiva i osvojila, ali sam izabrao da odem uzdignute glave. To mi je negde i žao, ali i nije.

Treneri su postali krpe

Svaki dan bih mogao da dajem intervjue za ruske medije. Ali, ne želim da se ponavljam. Na ovaj intervju za Kurir sam pristao jer je drugačiji. Šta da kažem? Da pričam o fudbalu, ko je imao šanse, ko je dao gol... Ljudi su danas mnogo zatvoreni, ja želim da govorim otvoreno o normalnim stvarima, da kažem šta osećam, o čemu razmišljam... U današnje vreme teško je biti fudbalski trener. Nema vremena da te bilo ko trpi, nikada kao danas nisu ljudi toliko ubeđeni da znaju sve o fudbalu. Ranije nije bilo tako. Sećam se vremena Miljana Miljanića Čiče. U njega su gledali kao u Boga, mogao je da kaže šta hoće. Danas nema trenera koji može da održi govor kao Čiča. Danas je jedna sveopšta pljuvačina. I ovaj moj intervju kad se pojavi neko će da kaže da je dobar, ali zahvaljujući društvenim mrežama gde će biti pljuvačina, stvoriće se drugačija slika. Svako je postao ne samo trener, već i novinar, jer ljudi sebi daju za pravo da komentarišu nešto o čemu ne znaju ama baš ništa, a misle da znaju. Trener je postao kao neka krpara isped vrata da očistiš cipele. Kad pobedi trener, svi su zaslužni, od žene koja je bacila vodu za autobusom, ekonoma, predsednika, direktora... A, kad se izgubi samo je trener kriv. To je nažalost tako! Igrači su danas veće zvezde od trenera. Ne sporim, Leo Mesi je veliki fudbaler, kao i Kristijano Ronaldo, ali nije u redu da oni sebi daju za pravo da postavljaju trenera ili govore da li neki trener radi dobro, ili ne. Igrači su danas bitniji, nego ranije. Ranije je trener bio bog i batina. Danas trener mora sa igračima da bude drugar, psiholog, pedagog, demagog, lažov, prevarant... Šta god hoćeš?!

Miodrag Božović
foto: www.crvenazvezdafk.com

Trenerski izazov

Kada je Milan Živadinović otišao iz Budućnosti, došao je Stanko Poklepović, isto pokojni. On je mnogo uradio za klub, posebno što se tiče stvaranja igrača. Dejo je tada otišao u Zvezdu, a Poklepović je lansirao Mijatovića, Drobnjaka, Brnovića, Mirotića, Dmitrovića, Vukićevića i mene. Borili smo se za opstanak, ali smo imali mlad i perspektivan tim. Kasnije sam shvatio da trenera treba najviše da ceniš po tome koliko napravi mladih igrača, koliko ih afirmiše. Eto, da uzmem ja Mančester siti, ili bilo koji trener iz Srbije, ne bih mogao mnogo da pokvarim. Izazov je raditi u malim klubovima.

Ispunjene želje

Dve velike želje su mi bile da budem fudbaler i trener Crvene zvezde i Budućnosti. Sa te strane, mogu reći da sam veliki srećnik. U klub sam došao kada sam imao ozbiljnih zdravstvenih problema sa kičmom. I Zvezda je imala ogromne probleme kao klub. Ne znam da li se sećaju, Zvezda je 2015. pozajmila dresove Radničkom iz Kragujevca na Marakani i izgubila 1:2. Ja sam došao u Zvezdu jer nisam imao obavezu da u Evropi napravim bilo šta. Desio mi se Kairat, crveni u prvom minutu za Savu Pavićevića, ispadanje... I tada, kao i sada tvrdim Zvezda nikada ne može da propadne. Ne može! To je pokret. Bogu hvala, neće propasti ni Partizan. Ali, Zvezda! Zvezda je simbol Srbije, Srpstva. Tako će biti, bilo je i biće. I ostaće. Desi se trenutno kriza, ali uvek se izvuče. Ja sam pomalo gradio tim, počeli smo da ličimo na nešto. Napravili smo onu "nameštenu seriju" kako zli ljudi vole da kažu, da imamo 24 pobeđene utakmice zaredom.

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof
foto: Zorana Jevtić

Gorak ukus

Partizan je medijski vrlo jak! Ranije je bio jak i igrački. U tom segmentu, posebno u periodu kada sam ja bio trener uspeli su da u javnosti i preko medija izmisle priču da je Zvezda namestila titulu. A, sad pogledajte paradoks, da su oni te sezone uzeli duplu krunu. Pazi, Zvezda namestila titulu, a Partizan osvojio prvenstvo i Kup. Pa, ko je debil? Gde je? Ko je uzeo? Sve je to jasno. Pumpaju preko društvenih mreža, preko svojih ljudi u medijima. Znamo ko ih vodi. Vučela je uvek bio spin majstor i mag za te stvari! I dan danas. I nažalost, ima zvezdaša koji to prihvataju. Zašto sada nije namešteno? Ni tada, kao ni sada ništa nije bilo namešteno. Bio je nekih drugih stvari koje su bile nameštene. Nažalost, moja sezona je otišla u nepovrat i ja sam ostao jedini trener koji nije uspeo da osvoji nameštenu titulu. To me mnogo boli. Pravi zvezdaši, ima ih dosta, oni znaju šta je bilo. Bilo je tu i mnogo mojih grešaka, nije mi bilo lako. Javnost je tu bitna, članak za člankom i eto... Mediji od tebe mogu napraviti sveca ili đavola! I teško je boriti se. Neke stvari nisu za priču. Nažalost sada nije vreme da se priča šta se sve radi. Jednog dana i ja ću ispričati o tim nameštenim utakmicama. Bio sam trener Borca iz Čačka četiri godine, mogu i ja ponešto da kažem. Zvezdu sam vodio dve godine.

Prokleta sezona

Ja sam mislio da će sezona sa Zvezdom biti spasena osvajanjem kupa. Stvarno nisam mogao više. Nije nama ključna utakmica bio Voždovac. Kada smo izgubili od Partizana na Marakani rezultatom 3:1 sudio je Grujić. I sudio je 100 odsto za Partizan. Došao je da masakrira Zvezdu. Oprostio je Partizanu crveni karton, na snimku se vidi kako Leonardo namerno udara Frimponga u lice. On je bio specijalac na toj utakmici. Koliko znam danas radi u Partizanu. Zamisli to. Kako je dobio posao? Bilo je tu još utakmica, ali ja nemam dokaze, da imam...

Miodrag Božović, Miodrag Božović Grof, Ispovest, životna Priča
foto: Privatna Arhiva

Ljubav

Sebe u narednim godinama vidim na nekoj egzotičnoj destinaciji. Ali, ne da budem sam. Dok sam bio trener Crvene zvezde upoznao sam sadašnju ženu, Mariju. Zahvaljujući zajedničkoj prijateljici, mnogo sam joj zahvalan. Shvatio sam da se najviše voli prvo dete i druga žena! Ha-ha-ha! Šalim se, naravno! Stvarno, imao sam veliku sreću da upoznam takvu osobu, da uspem i ja da je privučem. Mislim da mi je mnogo pomogla, promenio sam se, nisam više onaj koji sam bio. Drugačije gledam na život, na sve. Žao mi je što nismo ranije... Znali smo se deset godina, ali tek pre tri godine počeli smo onako ozbiljno. Propustio sam, izgubio sam sedam godina normalnog i porodičnog života.

Na kraju...

I to ti je to, uglavnom. Iza mene ostaju i ostaće igrači. Napravio sam mnogo fudbalera. Pogotovo u Rusiji, mnogi su zahvaljujući meni napravili karijere. Neki su svesni, neki nisu, ali nema veze. I to je život.

Kurir sport/Aleksandar Radonić

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track