- MEČ ODLUKE ZA ČETVRTFINALE SVETSKOG PRVENSTVA: Evo gde možete pratiti prenos meča Srbija - Crna Gora
- ČAČAK DOBIO 40 MILIONA DINARA: Grad rešava veliki problem kabastog otpada
- PARLAMENT OVE DRŽAVE NIJE USPEO DA NADGLASA PREDSEDNIKOV VETO : Novi zakon o kriptovalutama kamen spoticanja za premijera i predsednika članice EU
- PRESUDA ALIJI BALIJAGIĆU 8. DECEMBRA: Priznao da je kroz prozor pucao i ubio Jovana i Milenku Madžgalj
- U JULU 2026. GODINE: Vlada Japana osniva novu obaveštajnu agenciju
- OČEKIVANO! Noris najbrži na prvom treningu u Abu Dabiju
- ZA SUBVENCIJE 62,5 MILIONA DINARA Uz podršku države podižu energetsku efikasnost stanovanja u Loznici
- Ako ne znate šta da poklonite voljenima za praznike, ne brinite - Gvinet Paltrou vam je napravila spisak
- "MENTALNO OBOLELI" PAKISTANSKI PREMIJER: Imran Kan u klinču sa vojskom: Uvredio načelnika, vojnici mu nisu ostali dužni!
Milo Đukanović - str. 5
Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici.
Bio je premijer Crne Gore više puta (1991–1998, 2003–2006, 2008–2010, 2012–2016) i predsednik države (1998–2002 i 2018–2023).
Kao lider Demokratske partije socijalista (DPS), Đukanović je bio dominantna figura u crnogorskoj politici skoro tri decenije.
Bio je aktivan u komunističkoj omladini i jedan od vodećih ljudi socijalističke Crne Gore u periodu od 1989. do 1991. godine.
Na političkoj sceni pojavljuje se kao bliski saradnik Slobodana Miloševića, naročito tokom antibirokratske revolucije (1988–1989) i raspada SFRJ.
Kao predsednik Vlade Crne Gore tokom napada na Dubrovnik (1991-1992) snažno je podržavao blokadu i javno zastupao takvu politiku.
Godine 2000. uputio je izvinjenje Hrvatskoj zbog učešća u vojnim dejstvima protiv Dubrovnika.
U to vreme stao je uz tadašnjeg predsednika Crne Gore Momira Bulatovića u podršci Karingtonovom planu, što je rezultovalo referendumom o nezavisnosti 1992, na kojem se 96,76% izašlih glasača izjasnilo za ostanak u Jugoslaviji.
Od 1996. godine postepeno se distancirao od Miloševića i saveznih vlasti, napuštajući srpsko-crnogorski unionizam i okrećući se ideji crnogorskog etničkog nacionalizma, zasnovanog na posebnom identitetu i samostalnoj državi.
Ova promena dovela je do oštrog raskola sa Momirom Bulatovićem i podele unutar DPS-a.
Na predsedničkim izborima 1997. godine tesno je pobedio Bulatovića i preuzeo funkciju predsednika. Tokom NATO bombardovanja 1999. godine uspeo je da u dogovorima sa zapadnoevropskim državama postigne značajno smanjenje udara na teritoriju Crne Gore.
Usled sve dubljeg sukoba sa Miloševićem oko prekomernog štampanja novca, u Crnoj Gori je zamenio jugoslovenski dinar nemačkom markom.
Pred kraj svoje dugogodišnje vlasti, na kongresu partije najavio je oštriji politički kurs prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i zalagao se za podizanje statusa nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve, koja je devedesetih registrovana kao nevladina organizacija.
Ova politika, zajedno sa kasnijim donošenjem Zakona o slobodi veroispovesti, izazvala je masovne litije, blokade puteva i široke proteste širom Crne Gore.

